Govor predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića na svečanoj akademiji Gospodar Ivan Crnojević na Cetinju

MILO ĐUKANOVIĆ, PREDSJEDNIK VLADE CRNE GORE
(Govor na Svečanoj akademiji Gospodar Ivan Crnojević,
Cetinje, 12.11.2010. godine)


Dame i gospodo,
Ekselencije,
Uvaženi vjerski velikodostojnici,
Poštovani građani Crne Gore,


Svaka riječ bilo kojom svečarskom prigodom izgovorena na Cetinju namah briše granice između sadašnjosti i prošlosti. Čini se da ništa nije tako čvrsto vezano sa prošlošću, čak i onom koja se više ne pamti, ništa kao istorijski sjaj naše prijestonice.

Svaki grad ima jedinstvenu biografiju. Svaki grad svjedoči o duhu svojih žitelja nepristrasno iscrtavajući i vlastiti portret. Grad Cetinje posebno. Živom memorijom, otrgnutom od muzejskih izloga, Cetinje, iznad svega, svjedoči o zadužbini njegovog osnivača, velikog gospodina knjaza, Gospodara Ivana Crnojevića.

Uprkos patini čitavih pet vjekova i dvije decenije, Cetinje nosi znamenje Ivanovog autentičnog strategijskog skrovišta – dvora, utvrde i države u jednom.

Varošica s nešto više od dvije desetine kuća, sa kovačnicama i lokandom; nastala iz nužde, iz žudnje za slobodom, uz konak Crnojevića i Bogorodičinu crkvu, opstala je kroz vjekove kao simbol svekolikog crnogorskog trajanja. Na tom stiješnjenom prostoru podlovćenske Crne Gore, Gospodar Ivan Crnojević, započeo je stvaranje novog državnog jezgra.

Kako stoji u istorijskim zapisima, prema zavjetu koji je dao pred Bogorodičinom ikonom u njenom hramu u Loretu, odmah po useljenju dvora pristupilo se gradnji Cetinjskog manastira.

I , “nevidljiva ruka – kazao bi pjesnik – u zamjenu za stradanje, podarila je blizinu neba i kamena u podlovćenskoj strmini, a narod Crne Gore povukla je u visinu.”

Vještom diplomatijom, pregovorima, ali i pobunama i političkom taktikom primirja, kao i dinastičkim vezama, a kad je trebalo i krvareći za hljeb i so narodni i za primorske gradove jednako, Ivan Crnojević je kroz borbu neprestanu, sa vizijom samopouzdanog državnika, jednom za dovijek, udario temelje državi imena Crna Gora.

Bilo je to doba uporne i neustrašive odbrane identiteta, države, crkve i lične slobode. Vrijeme bolnog prestanka jedne i začetka nove državotvorne i državnopravne tradicije, tokom tegobne druge polovine XV stoljeća.

Nju najpotpunije izražavaju neustrašivi duh Crnojevića, državotvorstvo i kulturno pregnuće Ivanovo, a potom i Đurđevo.

“I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje, u slavu i hvalu Gospođe i Majke Božije, u ime njenog Roždastva i napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha i nazvah ga Mitropolijom zetskom…” – državnička pojava Ivana Crnojevića uvjerljivo razobličava tadašnje stereotipe i predrasude o balkanskim vladarima.

U burnom vremenu, na razmeđi Istoka i Zapada, hrišćanstva i islama, katoličanstava i pravoslavlja, vladarsko ustrojstvo dvora Crnojevića potvrđuje samobitnost Crne Gore koju je Gospodar brižljivo temeljio, učvršćujući kako nacionalnu svijest, tako i spoznaju o političkoj i kulturnoj individualnosti.

Država Ivana Crnojevića je nakon osmanskog perioda postala obrazac u borbi za opstanak – uređivanjem plemenskog života, djelovanjem Zbora i ulogom i uticajem Cetinjske mitropolije, institucija koje su tokom vremena opstajale i iznova doprinosile jačanju duha slobode i samobitnosti Crne Gore.

Da je državnopravna i imovinska tradicija Crnojevića u Crnoj Gori znamenita i duboka pokazuje mnoštvo podataka koji svjedoče o povjerenju u pravednost Gospodarevu: ”Mi stojimo na zemlju đe ne ostavio Gospodar Ivan Crnojević kao i svakoga u to vrijeme” – tako su u Humcima branili svoja imovinska prava 1638. godine, u sporu oko zemlje sa Cetinjskim manastirom.

Crnogorska su plemena svoja vlasništva, pa i ona izgubljena u vrijeme osmanske vlasti, dugo vezivala za vrijeme Ivana Crnojevića, tražeći da se poštuju dogovori koje je upravo on sa predstavnicima svih oblasti svoje države imao kao Gospodar koji je imenovao i mitropolite.

I imovina Cetinjske mitropolije, utvrđena poveljama, bila je utoliko sigurnija što je bila pod zaštitom vladara. Baš zahvaljujući tome, Cetinjska mitropolija je u uslovima osmanske prevlasti nad Srbijom 1459., ukidanjem Pećke patrijaršije, postala nezavisna crkvena institucija u državi Crnojevića.

Kasnije, početkom XVIII vijeka, kada je Cetinjska mitropolija postala političko središte Crne Gore, a njeni mitropoliti iz porodice Petrović-Njegoš nasljedni vladari, svi su svoje vladarske prerogative vezali za posljednje Crnojeviće. Stoga su Petar I i Petar II Petrović Njegoš, kao i knjaz Danilo i kralj Nikola državnu tradiciju Ivana Crnojevića koristili kao istorijsko pravo na teritoriju Crne Gore, pozivajući se u brojnim proklamacijama na ”ivanbegovinu”. Upravo, to je bio osnov za utemeljenje istorijskog prava Crne Gore kada su širene njene granice – pozivanjem na teritorijalna dosezanja Duklje, Zete u vrijeme Balšića i Crne Gore u doba Crnojevića.

Oslanjanjem na ostavštinu i tradiciju ove dinastije, i Cetinjska mitropolija i Crna Gora, održavaju svijest o vlastitoj državi.

Savremena Crna Gora je čitav jedan poseban svjetonazor, artikulisan zahvaljujući biografijama ličnosti poput Ivanove, koje je pouzdano uznosio duh zapadne civilizacije, a koje su danas inspiracija za naš ideal evropskog humanizma.

Čak i narodno sjećanje zbira vjerovanja i simbole najrazličitijeg značenja iz vremena Crnojevića do danas – kroz predstavu Ivanovog zvona, Ivanove štamparije, gospodar Ivanove žuči i radosti, do u narodu uvriježene pjesme o žutoj dunji i narandži u Ivana gospodara…

Crna Gora pomno pamti da su Crnojevići politički i kulturno zračili prostorom Zapadnog Balkana, pamti i kolika je njihova zasluga za procvat uzvišene umjetnosti i djelatnosti živopisaca i pečatnika – štampara.

Prve prese crnogorskog pečateljstva dopremljene su iz Venecije još u doba Ivanove vladavine 1488. Na tim presama je jeromonah Makarije, sa sedam đakona pečatnika, započeo štampanje knjiga, prvih na slovenskom jugu – pet zadivljujućih knjiga koje Gospodar nije živ dočekao.

Rukopisne knjige i štampane inkunabule, kao i urezivanje dvoglavog orla raširenih krila u kapitele na ulazu Bogorodičnog hrama na Ćipuru, onog orla koji stoji i na zastavi Stefana Crnojevića i na pečatu u darodavnoj povelji Ivanovoj, kao i sva zaostavština, rukotvorine i živopis iz doba Crnojevića – sve to svjedoči o Crnojevićima ktitorima i mecenama.

Primjeri uzleta neporobljenog i nezarobljenog crnogorskog duha, očigledni su primjeri pripadnosti Crne Gore Crnojevića civilizacijskom pokretu nepresušnih duhovnih mogućnosti – kulturnom vrelu Renesanse.

Ideali i ostavština ovakvih ”vjernih sinova slobodnog otačastva – koji su bili spremni živote prinijeti na oltar slobode i uvijek i drugim narodima u pomoć priteći” – Crnojevića, ali i znamenitih crnogorskih dinastija Vojislavljevića, Balšića i Petrovića, svjedočanstva su autentičnog crnogorskog trajanja.

Od Ivanovog pečata do danas, Cetinje u tom trajanju stoji kao poprište svakog velikog crnogorskog iskušenja i ogledalo svakog crnogorskog istorijskog trijumfa.

Cetinje uvijek vidimo sudbinski neodvojivo i poistovjećeno sa državnom, pravnom i političkom istorijom Crne Gore. Kao autentični dvor – utvrdu Crnojevića, kao minijaturnu metropolu evropskog stila u obnovljenoj kraljevini Petrovića, ili u današnjem obličju autentičnog urbanog stjecišta moderne Crne Gore.

Sa Cetinja smo krenuli i na Cetinje se vratili da objavimo istorijsku pobjedu, obnovu crnogorske nezavisnosti 21. maja 2006. godine.

Na Cetinju je topografija svih naših padova i uspona, gdje se vrednuje postignuto i kritički mjeri i odslikava stvarnost naše nove evropske Crne Gore.

I, zaista, poziv na naduhnuće najboljom crnogorskom tradicijom i na ponašanje u duhu najviših principa političke evropske kulture, sa Cetinja se, s punim pravom, sluša kao objava budućnosti. Ovoj generaciji Crnogoraca pripalo je da bude obnoviteljska. Taj zadatak smo mogli i možemo obaviti zato što smo imali i imamo od koga učiti – od slavnih predaka, državotvoraca sa vizijom, pregalaca poput Gospodara Ivana Crnojevića.

Crna Gora je danas svoja na svome, prijateljski okrenuta susjedima, evropskim i svjetskim državama. Stvorili smo uslove da sami odlučujemo o svojoj sudbini,spremno dočekujemo sve izazove i, uzdižući se iznad podjela, gradimo otvoreno i demokratsko društvo po mjeri savremene evropske civilizacije.

Poziv na istrajnost i plemeniti duh zajedništva, na dijalog i suživot, na struku i umijeće, preduzimljivost i odgovornost – jednom riječju na moderno evropejstvo – neka nas večeras obaveže: učinimo više i bolje za dobrobit naše prijestonice, a time i svih naših ljudi, i naše Crne Gore.

U ime Cetinja koje nam je povjereno u nasljeđe i koje čuvamo za nasljeđe.

U slavu Gospodara Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja, koji je danas konačno našao spokoj u zavjetnoj crkvi na Ćipuru, u ime vječne Crne Gore, njenoga imena i slobode.