Govor ministra kulture Branislava Mićunovića sa otvaranja Ministarstva kulture na Cetinju

Ministarstvo kulture više ne stanuje u ulici Vuka Karadžića u Podgorici, već na Cetinju, u ulici Njegoševoj. Crnogorska prijestonica je najprirodnija adresa Ministarstva kulture.
Uvaženi Predsjedniče Države,

Uvaženi Predsjedniče Skupštine,
Uvaženi Predsjedniče Vlade,
Poštovane kolege ministri,
Poštovani predsjedniče Prijestonice,
Vaše ekselencije, gospodo ambasadori,
Vaše svetosti,
Dragi prijatelji,
Dame i gospodo,

Ovdje je našem domu prag. Sa njega krećemo i njemu se vraćamo; on nas ispraća i dočekuje. On je čuvar naših blaga, zamajac našeg trajanja, vojskovođa svih naših bitaka. Čak i kada čamimo u jalovištu istorije, čak i kada čemerimo zbog hude naše pameti - čeka nas! On je uporište naših osjećanja, zaštitnik snova i zvjezdanog luka do kojeg stremi svaki naš stih, on je rima naše istorije, ime naših praotaca i zakletva našeg dostojanstva – on je naš Identitet!

Odnjegovan i odhranjen u kamenim njedrima, nadahnut snagom planinskih vjetrova, okićen krvavim zvijezdama sa košulja i kapa naših ratnika i oplemenjen svetom slobodom – naš Identitet je - i naš branič, i naša sudbina, naše ime i naša - Domovina!

Identitet nije znak, nije naziv i ne pokazuje se kao lijepa, idilična slika, niti se izgovara kao nježna riječ, on se ne dodvorava, ne nudi. Identitet se stvara. On je rađanje koje traje. A dužnost kulture je da obezbijedi to trajanje.

Ako je kultura jednog naroda nemušta, ako ne bije svakim damarom njegovog bića, ako ne blješti njeno oružje – nema Identiteta! A bez identiteta – nema nas.
Država ima granice – Kultura nema! Naprotiv, Kultura je poveznica sa svijetom. I, tek kad Kultura, kroz široka vrata Otranta, otplovi rijekama naših vala do nekih drugih jezika, znakova i imena – ne hajući za granice, okeanima će se čuti naš glas. Glas našeg Identiteta. To je mjera ponosa!
Koračajući ka Otrantu, ne gledajmo u stope inferiornih, skučenih i zatvorenih u male čaure sopstvene samodovoljnosti, u stope onih kojima je i korak bio let; ne brojmo korake, ne ocjenjujmo njihovu težinu, ne gledajmo ni pred sobom u sopstvene noge - već visoko – u zvijezde! Jer, samo ono što je zvjezdanim prahom pozlaćeno – jeste, s pravom i ponosom, Identitet ovoga naroda!

Skupimo hrabrost i pogledajmo lice sopstvene domovine: čija su sve imena i čija su djela na njemu ispisana!
Mi nemamo prava na inferiornost.

Našoj mladoj, staroj državi još treba sebe same! Jača jedra i nadahnuća snažna kao planinski vjetrovi. I nema mjesta glamuru i blještavim vatrometima – Dioniz neće često svraćati na crnogorske trgove, ni zalaziti u cetinjske ulice. No ćemo još košulja izdrijet’ pod teretom koji nam je pao na pleća i koji ćemo nositi dok nam ne popucaju čela pod kapama!
I nosićemo ga sa ponosom!

Baš kao što su naši preci strpljivo radili na ujedinjavanju crnogorskih plemena i na povezivanju različitih civilizacijskih krugova koji su se ovdje preplijetali, čineći okosnicu našeg višenacionalnog ponosa;

- onako kako su naši preci spajali adete i običaje, svijet i vilajet, poštujući i besu i zadatu riječ;
- znajući da je „brat mio – ma koje vjere bio“ i znajući da je svejedno kad i kako završava život – ako ga čestitost nije ispratila;
- vjerujući da je čovjek sve – ako je čovjek, a ako nije – zalud mu molitva;
Baš kao što su naši preci umjeli razlučiti dobro od zla i baš onako kako su oni, na ovom našem pragu – ljubeći ga i zaklinjući mu se – sazdali naš državni identitet i zaslužili sve svoje zvijezde na grudima i na kapama!

Ponosni smo na taj identitet i čast nam je čiji smo potomci!
No, velika je odgovornost – kulturom snažiti Identitet, da bi se svojim djelima upisali ispod onih svetih imena naše Domovine!
Država nam je povjerila portfelj i zbog tog povjerenja – voljni smo, odano i bez ostatka, služiti našoj državi. Državi koja ima svijest da je - u ovo odsudno doba - kultura najjače oružje i najsigurnija straža njenog Identiteta. Naše inicijative – ma koliko bile važne ili reformatorske – bez te svijesti koja je dokaz zrelosti države - ne bi bile podržane i mi danas ne bi bili na Cetinju.

A na Cetinje smo došli i sa crnogorskog sjevera i sa zahvalnošću ljudi iz devet naših gradova, koje smo povezali kulturom i koje smo - time - uvjerili u ozbiljnost našeg rada, ozbiljnost države i – konačno – u postojanje zajedničkog identiteta. Došli smo na Cetinje nakon usvajanja ključnih dokumenata kojima se učvršćuju temelji baštine i afirmiše stvaralaštvo; nakon jubileja Kraljevine i Zetskoga doma i nakon počasti koje odajemo Svetom Petru Cetinjskom, Knjazu Danilu i Svetom i plemenitom gospodaru Ivanu Crnojeviću.
Došli smo da radimo, jer nemamo višak vremena.

Rezultat našeg strpljivog rada mora da bude Cetinje – raskošni centar umjetnosti - u kojem će biti uobičajene smjene izložbi, predstava, koncerata...; Cetinje -raskošni spomenik kulture- u kojem ćemo dočekujući goste iz svijeta spoznavati i sopstveno biće.

Doći i raditi na Cetinju istovremeno je i teret odgovornosti i čast. Ali je i živjeti na Cetinju, biti Cetinjanin, isto to! A čast obavezuje.
Zato, ovom, zaista posebnom i svečanom prilikom, sa uvažavanjem pozivamo Cetinjane da sa ovog praga nadograđujemo Grad kulture.
U stvari, pozivam sve građane Crne Gore da nam pomognu u naumu da i kulturom vratimo Cetinje i Crnu Goru Evropi - i da Evropu vratimo nama.
Ova vrata će biti vazda otvorena.

Dobrodošle su sve valjane ideje, obrodošle su i kritike. Nek nam pomognu da vještije iskoristimo vrijeme, brže uočimo vrijednosti, da se lakše odupremo izazovima lepršave površnosti, varljive popularnosti i slatkorječivog samoljublja.

Jednovremeno, sa istim žarom, opominjemo: neka nas se kanu lažni apologeti i profesionalni kritizeri. Nek hljeba i slave traže među onima koji sebi samima pjevaju ode u jalovim sobama taštine.

Cetinje nije samo prijestonica naše države.
Cetinje je prijestonica našeg državnog Identiteta.

Smatraćemo vrhuncem svog angažmana u Vladi Crne Gore momenat kada bude očigledno i jasno da smo izgradili samopoštovanje na objektivnim i mjerljivim kategorijama, da smo ojačali sopstvenu državu jačajući njenu kulturu i da smo zadužili naraštaje - povezujući njihovu budućnost sa slavom i sjajem prošlosti – zlatnim nitima crnogorskog identiteta. Tada ćemo povjerovati i biti sigurni da je ovo Ministarstvo obavilo dio svoje časne dužnosti.

„Malo rukah, malena i snaga..“ je odbrana koja ne priliči ovom vremenu i samosvjesnosti jednog ponosnog naroda i uvjereni u to da ova država odlično razumije sadašnji trenutak, znamo da smo svi mi samo prolazni dah, bez predaha, u vječnosti koju slavimo i ljubimo i zovemo – Crna Gora.

Cetinje je prijestonica naše slobode.
Kad nas ovdje dočeka Lovćenska vila, znamo da ona ne slavi samo umjetnost, ljepotu i sam život, već i onu iskru slobode na kamenom našem pragu, koja nikad nije zgasnula.
I, evo – u zemlji slikara – u gradu slobode – uoči otvaranja Crnogorskog likovnog salona – na novoj adresi Ministarstva kulture - nek zapjeni šampanjac i nek se cakle čaše podignute u čast Cetinja i u slavu umjetnosti!

ŽIVJELI!