Autorski tekst "Ekonomski izazovi 2011" ministra finansija, dr Milorada Katnića, objavljen u Biltenu br. 22 Ministarstva finansija

Globalnu ekonomiju su, na početku 2011. godine, obilježili nepredvidivi šokovi, od političkih turbulencija na Srednjem istoku i sjevernoj Africi, do zemljotresa i cunamija u Japanu. Cijena nafte približava se maksimalnom istorijskom nivou, što dodatno podstiče trend rasta cijena hrane i vrši pritisak na povećanje inflacije. Globalna nestabilnost praćena je i unutrašnjim slabostima i problemima nacionalnih ekonomija. Najveće ekonomije, a time i svjetska ekonomija kao cjelina, su pred velikim izazovima.

U Sjedinjenim Američkim Državama odlaganje dogovora o budžetu i mjerama koje treba da stabilizuju javne finansije produbljuju neizvjesnost i rizike. Visoki budžetski deficit i rastući javni dug čini najveću svjetsku ekonomiju manje sigurnom. Po prvi put od kada objavljuje podatke, kreditna rejting agencija Standard and Poor dala je američkoj obveznici nagovještaj negativnog trenda (negativni outlook). Sve je više strahova i zbog Kine. Inflacija raste, a njeno obuzdavanje, apresijacijom juana, moglo bi uticati na smanjenje stope privrednog rasta i prouzrokovati ne samo ekonomske, nego i političke probleme. Ukoliko se naglo uspori najbrže rastuća svjetska ekonomija, biće to novi šok za krhki oporavak globalne ekonomije.

Pitanje koje najviše zabrinjava ekonomiste, analitičare i donosioce odluka je dužnička kriza u euro zoni. Specijalni izvještaj Economist Intelligence Unit procjenjuje da je vjerovatnoća skorog bankrota jedne od država euro zone 50%, dok se oporavku javnih finansija i ukupne ekonomije euro zone bez šokova daju šanse od svega 10%. Najveće evropske banke imaju problem sa nedostajućim kapitalom, a istovremeno su najveći kreditori Grčke, Irske, Portugalije i Španije. Oslabljen bankarski sistem lako može skliznuti u nesolventnost. Time je ukupan sistemski rizik euro zone povećan, a njena budućnost dovedena u pitanje. Nagađa se da li je izvjesnije da neka od slabijih država prva napusti euro zonu, ili će to učiniti prva Njemačka.

Problemi u euro zoni stvaraju dodatni pritisak na ostale države Evrope, posebno male i otvorene, podložne egzogenim šokovima. Crna Gora je dodatno u specifičnoj situaciji, jer koristi euro kao zvaničnu valutu. Kako bi se minimizirale negativne posljedice dužničke krize euro zone, neophodno je istrajati u politikama koje donose stabilnost fiskalnog i finansijskog sistema i unapređuju konkurentnost. Za početne korake na putu uspostavljanja stabilnosti i održivog rasta, Crna Gora je nagrađena nižom kamatnom stopom na međunarodnom tržištu euro obveznica. Povjerenje u ekonomski sistem Crne Gore je izrazilo 67 investitora iz 21 različite zemlje Evrope, Azije i Sjedinjenih Američkih Država. Istovremeno je kreditna rejting agencija Moodys popravila procjene za crnogorsku ekonomiju i stabilizovala kreditni rejting. Pozitivne korake prepoznao je i Međunarodni monetarni fond u svom Article 4 izvještaju.

Kriza euro zone dodatno naglašava potrebu za nastavkom fiskalne konsolidacije i jačanjem bankarskog sektora u Crnoj Gori. Smanjenje deficita i javnog duga su prioriteti politike javnih finansija u narednom srednjoročnom periodu. Budžetskim okvirom je predviđeno ostvarenje primarnog budžetskog suficita već naredne godine, i značajnog suficita u srednjoročnom periodu. Osnovni scenario Strategije javnog duga predviđa da će se odnos duga i BDP kretati od oko 45% na kraju 2011. godine, 43% 2012. godine, a zatim postepenim padom do 35% na kraju 2015. godine. Ostvarenje ovih ambicioznih fiskalnih ciljeva je neophodno kako bi se povećalo povjerenje u ekonomski sistem i oslobodila privatna inicijativa, koja će donijeti nova radna mjesta i novo zapošljavanje.

Smanjenje državne potrošnje, duga i deficita je poseban izazov u situaciji rasta cijena osnovnih životnih namirnica i rastućih socijalnih pritisaka. Od početka godine Vlada je povećala minimalnu zaradu, socijalna davanja i vanredno intervenisala za najugroženije kategorije stanovništva. Povećana socijalna davanja će značiti potrebu za snažnijom konsolidacijom ostalih budžetskih rashoda. Puka preraspodjela od jedne ka drugoj tekućoj potrebi ne proizvodi dodatnu vrijednost, a smanjenje diskrecionih kapitalnih rashoda nije poželjno rješenje. Fizička infrastruktura i razvoj ljudskog kapitala su preduslov za održiv dugoročni ekonomski razvoj i, zajedno sa odgovarajućim poboljšanjima u institucionalnom okviru, predstavljaju osnov konkurentnosti jedne ekonomije.

U tom kontekstu je posebno važno ograničiti tekuću potrošnju i nastaviti politike koje će tržište rada učiniti konkurentnijim i mobilnijim. Reformom državne uprave administracija mora biti efikasnija i predstavljati manji trošak za društvo. Socijalnu politiku treba strukturirati tako da ona bude fokusirana na pojedinca u stanju socijalne potrebe i da ne proizvodi loše podsticaje. One koji ne mogu da rade i da obezbijede egzistenciju od svog rada država treba da pomogne. Drugi treba da budu podstaknuti da traže posao i da zarade, a ne da čekaju na državna davanja.

Zakon o radu ne propisuje samo odnos između poslodavca i zaposlenog. On je okvir za nova zapošljavanja i smanjenje ili povećanje socijalnih davanja. Ukoliko je teško i skupo otpustiti zaposlenog tada će biti i manje zapošljavanja. Ukoliko zakon detaljnije i rigidnije propisuje obligacione odnose, tada će radni odnosi biti neformalno ugovarani, najčešće na štetu zaposlenog. Ukoliko je tržište rada rigidnije u Crnoj Gori nego u drugim državama, tada će izostati nove investicije. Sve ovo će značiti manje mogućnosti i prilika za nezaposlene da nađu posao, da rade, zarade i ne budu na trošku poreskih obveznika. Suprotno, to bi značilo ne samo bržu fiskalnu konsolidaciju, već, prije svega, konkurentniju ekonomiju i brži ekonomski napredak.

Fiskalna konsolidacija i jačanje bankarskog sistema neće značiti mnogo ukoliko nemamo konkurentnu ekonomiju. Konkurentnost zavisi od pravila, a država je odgovorna da kreira ona koja znače mogućnosti i prosperitet za najveći broj građana. Strukturne reforme u oblasti tržišta rada, socijalne politike, zdravstva i obrazovanja, kao i unapređenje poslovnog ambijenta su, uz sigurne javne finansije i finansijski sistem, jedini odgovor na interne i globalne krize.