Ministar Vučinić govorio na svečanosti Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista Crne Gore povodom 70 godina od dana kada je donijeta odluka o Trinaestojulskom ustanku

Govor ministra odbrane Bora Vučinića na svečanosti Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista Crne Gore povodom 70 godina od dana kada je donijeta odluka o Trinaestojulskom ustanku, u mjestu Ravni Laz – Piperi:

 „ Poštovani borci Narodnooslobodilačkog rata i antifašisti Crne Gore, uvaženi skupe, dragi prijatelji

Tradicionalna beskrajna hrabrost, odvažna mudrost i samo Crnoj Gori svojstven gordi, slobodarski ponos odlučno su, prije 70 godina, stali pred lice i oružje najvećeg zla 20. vijeka. Bio je to najmasovniji, najorganizovaniji, najenergičniji oružani narodni otpor u porobljenoj Evropi 1941.

Crnogorski 13. jul nije bio ustanak kao drugi ustanci, niti bitka kao druge bitke. Znali su tada ustanici, kao što znamo i mi danas, da će od tog 13. jula zavisiti svi budući dani i opstajanje Crne Gore. Imali su ideju i viziju da će od tog 13. jula – možda jednom, nekad - zavisiti i naš 21. maj. Bio je to ustanak za budućnost, za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

A odlučujućim bitkama uvijek prethode, jednako važne, promišljene i hrabre, istorijske odluke. Sa ovoga mjesta, sa ovih Stijena Piperskih krenuo je, na današnji dan prije 70 godina, glas o ustanku. Devetorica mladih revolucionara, čija imena i danas sa pijetetom i dubokim poštovanjem pominjemo - Milovan Đilas, Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Radoje Dakić, Savo Brković, Budo Tomović, Vido Uskoković, Krsto Popivoda, Periša Vujošević – 8.jula 1941. godine donijeli su odluku o oružanom ustanku protiv okupatora.

Pokušajmo, makar na trenutak, da zamislimo koliki su teret i istorijsku odgovornost oni ponijeli tog dana? Opravdati čast predaka i ponosno stati pred lice potomaka. Biti odgovoran za živote desetina hiljada ljudi koji će, samo par dana kasnije, krenuti na neuporedivo jačeg neprijatelja. Odvažnost i mudrost takvog promišljanja, danas znamo, mjera je njihove istorijske vrijednosti.

I nije slučajno što se odavde krenulo u jedan od najvažnijih istorijskih podviga, kao što se kretalo vjekovima ranije - na Martiniće, Kruse, Vučji Do ...

Njedra ovih crnogorskih brda, oplemenjena svetom slobodom i krvlju hrabrih ratnika, mogla su roditi samo još jednu hrabru odluku, moralo se još jednom iz ovog krša zakočariti ponosno i gordo u novu pobjedu.

Piperi su tog 8. jula 1941. bili simbol odlučnosti i slobode cijelog crnogorskog naroda.

Poznati nobelovac reče da „Nigdje u poeziji svijeta ni u sudbini naroda nije našao strašnije lozinke“ od Njegoševog stiha „Neka bude što biti ne može!“. Ta „lozinka“ naš je usud i dio našeg identiteta, u nju staje sva naša istorija, svi naši ratovi i slobode, naše sreće i nesreće, ona je neprekidna vertikala našeg milenijumskog trajanja. U taj strašni Njegošev stih, u tu sudbinsku lozinku crnogorskog naroda, može se sažeti i odluka o Trinaestojulskom ustanku.

I zaista - bilo je što biti nije moglo. Mala Crna Gora još jednom je zadivila svijet hrabrošću, odlučnošću i slobodarskim duhom. U konačnu pobjedu nad fašizmom, na to budimo s velikim razlogom ponosni, čvrsto su utkani i osmi i 13. jul i svi datumi naše svijetle istorije.

Ponosno i časno smo, proteklih sedam decenija, čuvali i sačuvali antifašistički duh, veliku odgovornost koju su nam preci ostavili u nasljeđe. Dokazali smo to kroz burne godine za nama, boreći se za slobodu i vječno crnogorsko trajanje.

„Pobjede bez krvi ostaju svijetle tačke u memoriji svakog naroda“, govorio je u neizvjesnim predreferendumskim godinama nama poznati crnogorski književnik.

Tako je i bilo. Demokratski, a ne oružjem, došli smo 21. maja 2006. godine do naše najveće pobjede, do cilja za koji su se borile tolike generacije naših predaka – slobodne i nezavisne Crne Gore.

Sada je pred nama jednako veliki zadatak – da generacijama koje stasavaju obezbijedimo sigurnu budućnost i bezbjednu državu, da ih učimo značaju velikih istorijskih odluka i datuma, da im prenesemo luču slobode i antifašizma.

Samo tako Crnoj Gori možemo osigurati vječnost. Jer ovu Crnu Goru i njeno trajanje - „ovaj kameniti krš, okupan suzom i krvlju“ - možemo da čuvamo samo mi, koji joj pripadamo i kojima ona pripada.

Crna Gora danas, i vjerujem zauvijek, ide sigurnim putem u razvijeni evropski svijet.“