- Vlada Crne Gore
Ministarstvo finansija Autorski tekst portparola Ministarstva finansija M...
Pažnja: Sadržaj ove stranice je dio arhivskog sadržaja i odnosi se na prethodne sazive Vlade Crne Gore. Moguće je da su informacije zastarjele ili nerelevantne.
Arhiva
Autorski tekst portparola Ministarstva finansija Marije Radenović – „Evropa i kriza javnog duga“, objavljen u rubrici „Forum“, ND Vijesti, 13. 8. 2011. godine
Objavljeno: 13.08.2011. • 17:27 Autor: Ivona Mihajlović - adnimistrator
U najrazvijenijim evropskim zemljama se krizi valute i bankarskoj krizi, pridružila i kriza javnog duga. Od 17 zemalja eurozone, njih 12 imaju javni dug veći od dopuštenih 60% BDP-a. Najzaduženija evropska zemlja je Grčka, čiji dug predstavlja 142% BDP-a, potom Italija sa 119% BDP-a, a zatim slijede Belgija i Irska sa 96%, Portugalija sa 93%, Njemačka sa 83%, itd.
Alarmantni su i podaci o stalnom porastu državnog duga. Na kraju 2010. godine, dug u zemljama eurozone je iznosio 85,1% bruto domaćeg proizvoda, što znači da je od 2008. godine porastao za 16 procentnih poena, te da je čak 25 procentnih poena iznad postavljenog ograničenja.
Povećan javni dug ima niz negativnih implikacija na nacionalne ekonomije. U prvom redu, povećava troškove finansiranja tog duga i time direktno smanjuje obim raspoloživih sredstava za finansiranje dragih potreba. Dalje, povećan javni dug uzrokuje rast kamatnih stopa, što negativno utiče na investicije i ekonomski rast u cjelini, te smanjuje mogućnost za fiskalno prilagođavanje u slučaju novih šokova.
Osim problema visokog javnog duga, mnoge od evropskih zemalja nalaze se u još većem fiskalnom riziku, jer im stanovništvo ubrzano stari, što dodatno opterećuje javne finansije kroz rast troškova za zdravstveno osiguranje i penzije.
„Maplecroft", firma za analize i klasifikacije, je brojne evropske zemlje (Italiju, Francusku, Belgiju, Švedsku, Mađarsku, Njemačku, Dansku, Austriju, Veliku Britaniju, Finsku, Grčku) označio kao države „izuzetnog rizika", čije su glavne karakteristike sve starije stanovništvo i visoki troškovi socijalnog staranja. I MMF upozorava da bi fiskalne implikacije sve starije populacije mogle da zasjene efekat finansijske krize jer starenje, osim pritiska na javne finansije, umanjuje sposobnost društva da povećava produktivnost, te, na taj način, utiče na smanjenje stope dugoročnog privrednog rasta. Stoga je očito da se problem starenja može prevesti u pitanje održivosti javnog duga.
Javni dug je kategorija koju podjednako određuju i prošlost i budućnost: prošlost, jer je njegova visina određena kao kumulativ prethodnih deficita i budućnost, jer njegova održivost zavisi od buduće sposobnosti vlade za vraćanje duga koja, dalje, zavisi od brojnih ekonomskih i političkih faktora.
Bez radikalnih promjena, u vidu smanjenja potrošnje ili povećanja poreza, ne nazire se rješenje za zemlje koje su se našle u dužničkoj krizi. U oba slučaja, riječ je o politički nepopularnim mjerama, čije sprovođenje podrazumijeva donošenje teških odluka, ali je istovremeno neophodno za postizanje makroekonomske stabilnosti i obezbjeđenje ekonomskog rasta. Takve promjene su se u nekim zemljama, poput Njemačke i Francuske, već desile, i to kroz povećanje starosne granice za odlazak u penziju i izmjene u sistemu socijalnog osiguranja, kako bi se izbjegli prerani odlasci u penziju, a davanja za nezaposlene bila takva da podstiču povratak na posao. U Francuskoj se minimalna starosna granica povećala sa 60 na 62 godine, a za punu penziju sa 65 na 67 godina.
Takođe se u ovim zemljama, u cilju smanjenja dugova na održive nivoe, razmatra uvođenje novih poreza i povećanje postojećih, oštro rezanje javne potrošnje i privatizacija državnih firmi. Implementacija ovih mjera, jasno je, nailazi na negodovanje građana i prijeti socijalnim nemirima i protestima, što zemljama stvara nove nevolje. Sa drage strane. Evropska komisija nije za^ dovoljna ni planom niti dinamikom reformi koje velike sile za sada sprovode. Upozorila je članice EU da su njihovi planovi reformi suviše skromni i nedovoljno ambiciozni. „Od suštinske je važnosti da se pošalje signal koji nedvosmisleno pokazuje da će se u euro zoni riješiti kriza javnih dugova i da će se preduzeti sve mjere koje nalaže težina situacije", riječi su kojima se predsednik Evropske komisije, Žoze Manuel Barozo, obratio liderima zemalja euro zone.
Da li će vođe evropskih sila imati dovoljno jaku volju da izvrše velike rezove i da li će biti postignut politički koncenzus za preuzimanje „svih mjera koje nalaže težina situacije", ostaje da se vidi. U suprotnom, Evropa može očekivati nove potrese.
Alarmantni su i podaci o stalnom porastu državnog duga. Na kraju 2010. godine, dug u zemljama eurozone je iznosio 85,1% bruto domaćeg proizvoda, što znači da je od 2008. godine porastao za 16 procentnih poena, te da je čak 25 procentnih poena iznad postavljenog ograničenja.
Povećan javni dug ima niz negativnih implikacija na nacionalne ekonomije. U prvom redu, povećava troškove finansiranja tog duga i time direktno smanjuje obim raspoloživih sredstava za finansiranje dragih potreba. Dalje, povećan javni dug uzrokuje rast kamatnih stopa, što negativno utiče na investicije i ekonomski rast u cjelini, te smanjuje mogućnost za fiskalno prilagođavanje u slučaju novih šokova.
Osim problema visokog javnog duga, mnoge od evropskih zemalja nalaze se u još većem fiskalnom riziku, jer im stanovništvo ubrzano stari, što dodatno opterećuje javne finansije kroz rast troškova za zdravstveno osiguranje i penzije.
„Maplecroft", firma za analize i klasifikacije, je brojne evropske zemlje (Italiju, Francusku, Belgiju, Švedsku, Mađarsku, Njemačku, Dansku, Austriju, Veliku Britaniju, Finsku, Grčku) označio kao države „izuzetnog rizika", čije su glavne karakteristike sve starije stanovništvo i visoki troškovi socijalnog staranja. I MMF upozorava da bi fiskalne implikacije sve starije populacije mogle da zasjene efekat finansijske krize jer starenje, osim pritiska na javne finansije, umanjuje sposobnost društva da povećava produktivnost, te, na taj način, utiče na smanjenje stope dugoročnog privrednog rasta. Stoga je očito da se problem starenja može prevesti u pitanje održivosti javnog duga.
Javni dug je kategorija koju podjednako određuju i prošlost i budućnost: prošlost, jer je njegova visina određena kao kumulativ prethodnih deficita i budućnost, jer njegova održivost zavisi od buduće sposobnosti vlade za vraćanje duga koja, dalje, zavisi od brojnih ekonomskih i političkih faktora.
Bez radikalnih promjena, u vidu smanjenja potrošnje ili povećanja poreza, ne nazire se rješenje za zemlje koje su se našle u dužničkoj krizi. U oba slučaja, riječ je o politički nepopularnim mjerama, čije sprovođenje podrazumijeva donošenje teških odluka, ali je istovremeno neophodno za postizanje makroekonomske stabilnosti i obezbjeđenje ekonomskog rasta. Takve promjene su se u nekim zemljama, poput Njemačke i Francuske, već desile, i to kroz povećanje starosne granice za odlazak u penziju i izmjene u sistemu socijalnog osiguranja, kako bi se izbjegli prerani odlasci u penziju, a davanja za nezaposlene bila takva da podstiču povratak na posao. U Francuskoj se minimalna starosna granica povećala sa 60 na 62 godine, a za punu penziju sa 65 na 67 godina.
Takođe se u ovim zemljama, u cilju smanjenja dugova na održive nivoe, razmatra uvođenje novih poreza i povećanje postojećih, oštro rezanje javne potrošnje i privatizacija državnih firmi. Implementacija ovih mjera, jasno je, nailazi na negodovanje građana i prijeti socijalnim nemirima i protestima, što zemljama stvara nove nevolje. Sa drage strane. Evropska komisija nije za^ dovoljna ni planom niti dinamikom reformi koje velike sile za sada sprovode. Upozorila je članice EU da su njihovi planovi reformi suviše skromni i nedovoljno ambiciozni. „Od suštinske je važnosti da se pošalje signal koji nedvosmisleno pokazuje da će se u euro zoni riješiti kriza javnih dugova i da će se preduzeti sve mjere koje nalaže težina situacije", riječi su kojima se predsednik Evropske komisije, Žoze Manuel Barozo, obratio liderima zemalja euro zone.
Da li će vođe evropskih sila imati dovoljno jaku volju da izvrše velike rezove i da li će biti postignut politički koncenzus za preuzimanje „svih mjera koje nalaže težina situacije", ostaje da se vidi. U suprotnom, Evropa može očekivati nove potrese.
Vezani članci:
Da li vam je sadržaj ove stranice bio od koristi?