Održana komemorativna sjednica povodom tragične smrti pripadnika Vojske Crne Gore

Komemorativna sjednica povodom tragične smrti potpukovnika Šahbaz Belhadina, majora Obradović Ivana i starijeg vodnika I klase Tomić Vidoja održana je danas u Podgorici. Komemoraciji su, uz članove porodice stradalih, prisustvovali i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, potpredsjednik Vlade Crne Gore Vujica Lazović, ministar odbrane Boro Vučinić, ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović, ministar kulture Branislav Mićunović, direktor Uprave policije Veselin Veljović, predstavnici Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore, kao i veliki broj pripadnika Vojske Crne Gore, službenika Ministarstva odbrane i brojni građani.

Komemorativnu sjednicu otvorio je komandant Vazduhoplovne baze pukovnik Živko Pejović, nakon čega se prisutnima obratio  načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić:

„Poštovani i ožalošćeni članovi porodice Šahbaz, Obradović i Tomić, tužni skupe,

Vojska Crne Gore, Ministarstvo odbrane, Crna Gora - danas su u velikoj žalosti i bolu. U helikopterskoj nesreći koja se dogodila juče u rejonu Luštice kod Herceg Novog, na redovnom zadatku, poginula su tri pripadnika naše Vojske - potpukovnik Šahbaz Omera Belhadin, major Obradović Borivoja Ivan i stariji vodnik prve klase Tomić Milinka Vidoje.

Belhadin i Ivan su bili piloti, a Vidoje tehničar u Četi za vaduhoplovno održavanje. Sva trojica su bili u najboljim godinama života i profesionalne karijere. Belhadin je nedavno napunio 44 godine, Ivan je imao 36, a Vidoje bi upravo toliko godina imao 30. decembra ove godine. Svi su bili oženjeni i očevi. Iza Belhadina je ostalo jedno dijete, a Ivan i Vidoje imaju po dvoje djece.

Zbog svega toga, tragedija je ogromna. Najveća je za njihove porodice. Meni je pripala, svakako, u mojoj vojničkoj karijeri najteža dužnost - da se, u ime Ministarstva odbrane, Vojske Crne Gore, u svoje lično ime, oprostim  od naših Belhadina, Ivana i Vidoja. To ne činim samo po službenoj obavezi, nego, prije svega, kao čovjek, sa dubokim osjećanjem tuge zbog tragične smrti Belhadina, Ivana i Vidoja.

Iako smo mi profesionalni vojnici svjesni da smo izborom časnog vojničkog poziva izabrali rizik kao sastavni dio našeg i života naših porodica, emotivno niko ne može biti spreman za ovakvu tragediju.

Iako sve vojske, kao i Vojska Crne Gore, a naročito vazduhoplovstvo kao tehnički superioran vid, funkcionišu po strogim standardima i pravilima vojne profesije, nesreća se ipak dogodila.

Nema nikakve sumnje, biće utvrđene sve okolnosti kako je do toga došlo, kako su poginuli Belhadin, Ivan i Vidoje. Za ministra odbrane i načelnika Generalštaba trenutno nema prečeg zadatka nego da učinimo sve da se u potpunosti realizuje istraga o tragediji koja nas je zadesila.

Ponavljam, ovo je zaista velika tragedija za Vojsku Crne Gore, koju neposredno svi osjećaju - od ministra odbrane pa do svakog vojnika.

Jer, naša Vojska nije brojno velika. Mi smo, i brojem, i ukupnim međuljudskim odnosima, zapravo, jedan veliki kolektiv, da ne kažem, porodica. I zato svaki gubitak, nas lično pogađa i teško nam pada. Svi smo mi poznavali te ljude. Sa njima smo radili. Mnogi od nas sa njima smo često letjeli, igrali fudbal, družili se. Zato, kažem, njihov tragičan gubitak za Vojsku Crne Gore nije događaj kakvi se dešavaju u drugim, brojno većim, vojskama.

Belhadin, Ivan i Vidoje su bili veoma stručno obučeni pripadnici Vojske Crne Gore. Belhadin je završio Vazduhoplovnu vojnu akademiju. Bio je na dužnosti pomoćnika komandanta Helikopterske eskadrile u Vazduhoplovnoj bazi. U karijeri je ostvario 1500 sati naleta, a u službi Vojske  je od 1990. godine.

Ivan je, takođe, završio Vojnu akademiju, smjer avijacija i Komandno-štabni koledž u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je na dužnosti komandira Prvog helikopterskog odjeljenja u Helikopterskoj eskadrili. Imao je 550 ostvarenih sati naleta. U Vojsci je od 1998. godine.

Vidoje je završio srednju vojnu školu. Bio je na dužnosti tehničara za helikopter i motor u Četi za vazduhoplovno tehničko održavanje.  U službi Vojske je od 1995. godine.

Belhadin, Ivan i Vidoje su rođeni u tri različita mjesta, Belhadin u Doboju, u Bosni i Hercegovini, Ivan u Podgorici, a Vidoje u Pljevljima. Sva trojica su u Vojsci Crne Gore našli ne samo zaposlenje, nego su u njoj vidjeli i svoju profesionalnu karijeru, mogućnost lične afirmacije i napredovanja. Vojska Crne Gore za njih je bila i njihov drugi dom.

Postoje ličnosti koje i nakon fizičkog odlaska ne prestaju da postoje, ne prestaju da zrače u mislima i sjećanjima svih onih koji su imali tu sreću da ih upoznaju, da provode živote sa njima, da sarađuju, da sa njima prijateljuju.

Takvi su upravo bili oni, bili su profesionalni vojnici, ali su prije svega bili brižni roditelji i supružnici, požrtvovani drugovi i iskreni prijatelji. Bili su ljudi puni razumijevanja i pažnje. Veselilo ih je sve što je dobro, a zlo nijesu pamtili. Izabrali su živote sa malo riječi, malo mira i mnogo prijatelja.

Tugovaće za njima more, padine i vrhovi Crne Gore, široko beskrajno i bistro plavetno crnogorsko nebo, a najviše vi, njihove porodice i mi njihove kolege i prijatelji.

Ožalošćene porodice, vama je danas najteže. Utjehe, takoreći, nema.

Ali i ima - Belhadin, Ivan i Vidoje imaju svoju djecu. Ona su, ako mogu da kažem, razlog da lakše podnesete žalost i bol. Neka vam, svakako, za utjehu bude i to što Belhadina, Ivana i Vidoja danas žale svi pripadnici Vojske Crne Gore, svi zaposleni u Ministarstvu odbrane Crne Gore, svi ovdje prisutni i građani Crne Gore.

Drage porodice naših - Belhadina, Ivana i Vidoja, svi smo sa vama. Sa vama ćemo i ostati. Država Crna Gora, Ministarstvo odbrane, Vojska Crne Gore, biće uvijek uz vas, uz djecu Belhadinovu, Ivanovu i Vidojevu, uz Lanu, Ivanu, Aleksandru, Aleksu i Kristinu.

Neka je hvala za sve učinjeno, vječni pomen među čestitim ljudima i vječna slava starješinama Vojske Crne Gore, kolegama i prijateljima, Šahbaz Belhadinu, Obradović Ivanu i Tomić Vidoju.“