Izlaganje Šefa predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Bendžamina Perksa

Zadovoljstvo mi je da vas pozdravim danas, povodom radionice koja je organizovana kao dio projekta „Reforma sistema socijalne i dječje zaštite: unapređenje socijalne inkluzije“ kojeg impementira Vlada Crne Gore uz tehničku podršku UNDP-a i UNICEF-a i finansijsku podršku Evropske unije.

Jedan od ciljeva reforme je da se svakom djetetu omogući da odrasta u porodici ili porodičnoj atmosferi, u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta.

Osnovno pravo svakog djeteta je da se o njemu staraju roditelji, kadgod je to moguće. Porodice kojima je potrebna pomoć oko podizanja djece treba tu pomoć i da dobiju. Za dijete kojeg ne može podizati sopstvena porodica, potrebno je tražiti adekvatan alternativni porodični smještaj. Institucionalizacija treba da bude poslednja opcija i samo privremena mjera dok se ne stvore uslovi za povratak djeteta u porodični ambijent.

Razlozi zbog kojih majke predaju svoju djecu na staranje državi, često novorođenčadi, mogu biti različiti. Zdravstveno stanje, način života, beskućništvo, nezaposlenost ili socijalni status, najčešće su navođeni razlozi.

Bez obzira na razloge, poznato je da podrška ženama kroz socijalni i zdravstveni sistem, počev od pred-porođajne edukacije i porodilišta igraju ključnu ulogu za uspješno vezivanje majke sa njihovim bebama i razvojem njihovih roditeljskih vještina.

Roditeljima je potrebna podrška, ohrabrenje i osnaživanje u ispunjenu svoje uloge. Što su im teži uslovi života, više im je podrške potrebno. U tom smislu, nepohodno je da zaposleni u sektoru zdravstva, koji se prvi srijeću sa budućim ili novim roditeljima, prepoznaju da jedan od njihovih glavnih ciljeva, pored onih očiglednih medicinskih, treba da bude i pomoć u pripremanju roditelja za njihovu buduću ulogu.

Rano djetinstvo je najvažniji period u razvojnoj fazi života. Institucionalizacija novorođenčadi je veoma zabrinjavajuća zbog svojih štetnih efekata koje ima na zdravlje i razvoj djeteta – za svaka tri mjeseca provedena u instituciji, oni gube jedan mjesec razvoja. Ishodi uključuju i loše fizičko zdravlje, teške zaostatke u razvoju, smetnje u razvoju i potencijalno nepovratna psihološka oštećenja.

Institucionalizacija djece ispod tri godine starosti treba biti ograničena kao kratkoročna mjera u hitnim slučajevima kada nije dostupno urgentno hraniteljstvo, i samo kao krajnja mjera, kada je apsolutno neophodna i u najboljem interesu djeteta. Samo prije nekoliko dana, Ministar rada i socijalnog staranja predstavio je glavne promjene u nacrtu novog Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji sadrži stavku da djeca ispod tri godine starosti ne treba smještati u institucije. Ovo je pozitivno prepoznavanje potreba i korak ka prevenciji napuštanja beba i ja se nadam da će ovaj predlog ostati u tekstu konačne verzije Zakona.

18% djece u Bijeloj došlo je direktno iz porodilišta. Ipak, ovo ne znači da podrška ugroženim majkama treba da počne u porodilištima ili specijalizovanim bolnicama – treba da počne još ranije.

Deinstitucionalizacija, koja podrazumijeva prevenciju dalje institucionalizacije, zahtijeva među-sektorski pristup i jaku saradnju između sektora socijalnog staranja, zdravstva i obrazovanja. Građansko društvo takođe igra važnu ulogu u podršci ugroženim socijalnim kategorijama.

Stoga sam veoma srećan što danas ovdje vidim predstavnike zdravstvenih institucija, centara za socijalni rad i predstavnike renomiranih društvenih organizacija.

Ova radionica bi trebala biti dvosjmerna ulica; zamišljena je kao obuka, ali će takođe omogućiti da se čuje vaš glas i profesionalno mišljenje u procesu izrade Protokola o među-sektorskoj saradnji koji će služiti kao podloga za univerzalnu praksu - rano prepoznavanje ugroženih majki/roditelja, savjetovanje majki/roditelja kojima je potrebna pomoć i pružanje podrške djeci i porodicama u riziku.