Today's Zaman: Turska i Crna Gora - dva najbolja primjera na Balkanu

Turska i Crna Gora: Dva najbolja primjera na Balkanu

Autor: Abdullah Bozkurt

Ankara, 20.03.2012.

"Bez obzira na naše ambicije da postanemo dio EU, moramo imati na umu da je Turska takođe vrlo jaka zemlja koja može predstavljati naše potrebe u širem regionu u smislu globalne platforme", rekao je crnogorski premijer Igor Lukšić tokom razgovora koji sam imao sa njim prošle nedelje u Ankari.

On je jasno naglasio da je njegova vlada odlučna u nastojanju da poboljša odnose sa Turskom, jer, kako je rekao, Turska vrlo dobro razumije potrebe regiona za razliku od drugih zemalja. Sjećam se slične izjave crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića tokom prošlogodišnje posjete Turskoj, kada sam imao priliku da ga intervjuišem.

Mislim da izjave Vujanovića i Lukšića veoma dobro odslikavaju strategijsko razmišljanje koje pokreće brzo rastuće odnose između Turske, najveće zemlje u Jugoistočnoj Europi, i Crne Gore, najmanje zemlje u pogledu veličine i broja stanovnika. Očigledno je da su Crnogorci puno uložili u taj odnos, sa nadom da Turska, sa posebnim istorijskim i kulturnim vezama sa tom balkanskom zemljom koje datiraju još iz 14. vijeka, može pomoći u unapređenju crnogorske privrede, i u isto vrijeme pružiti politički podsticaj Crnogorcima za pomirenje unutar države i priznanje na globalnom nivou.

Turska priznaje vrijednost Crne Gore kao uspješne priče u smislu okupljanja različitih etničkih i vjerskih grupa u regionu koje je bilo sjedište mnogih sukoba. Ankara je obećala svoju podršku crnogorskim državnim inicijativama na tom planu i radi sve što može kako bi ojačala krhki etničko-vjerski sastav ove male zemlje Zapadnog Balkana. Crna Gora može biti veoma dobar primjer za druge, uključujući i članice EU, posebno u vrijeme kada rastu ksenofobične i islamofobične tendencije u mnogim zemljama EU, i prodiru u političko polje na poleđini ekstremnih desnih stranaka.

Turska je pozdravila sporazum koji je potpisan između Islamske zajednice u Crnoj Gori i crnogorske Vlade u januaru. Ovaj sporazum, kojim se priznaje pravni i ustavni subjektiviet muslimanske zajednice, ima dalekosežne posljedice ne samo za Crnu Goru, već i za širi region.

Prema Rifatu Fejziću, predsjedniku (reisu) Islamske zajednice u Crnoj Gori, sporazum daje za pravo Upravi vjerskih pitanja u Ankari da posreduje u slučaju neslaganja između pripadnika muslimanske zajednice u Crnoj Gori. To je svakako značajan korak za crnogorsku Vladu, koja prima strano lice kao sagovornika u sopstvenim poslovima. Crna Gora je time pokazala da je spremna da preduzme dodatne korake kako bi osigurala pomirenje i mir u svojoj zemlji.

Crna Gora je, naravno, imala još jedan razlog zbog kojeg je došlo do potpisivanja ovog sporazuma: Ona želi Tursku kao bedem protiv radikalne islamske ideologije koja je vjerovatno uzela maha u Crnoj Gori, i koja može destabilizovati unutrašnju harmoniju u zemlji. Crnogorski zvančnici vjeruju da je zabrinutost zbog podjele Saudijsko-vehabijske ideologije najbolje riješiti ubrizgivanjem Sufijske verzije Turskog tumačenje Islama, koja je orijentisana na unutrašnji razvoj, što nije nepoznata pojava za stanovnike u regionu, s obzirom na dugu istoriju Turaka u na Balkanu.

Uprava vjerskih pitanja u Turskoj možda najbolje odgovara kao institucija za ojačavanje praktikovanja umjerenog i tolerantnog Islama u Crnoj Gori, i sprječavanje upliva agresivne i dobro finansirane vehabijske ideologije To će svakako smanjiti rizik od mogućeg prelijevanja radikalne ideologije iz nekih djelova susjednih Kosova i Albanije. Procjenjuje se da je u Crnoj Gori vjerojatno postoji nekoliko stotina sljedbenika vehabizma, koji su uglavnom skoncentrisani u većinskim muslimanskim gradovima, kao što su Plav i Rožaje, u blizina Kosova i Albanije. Budući da su gotovo svi crnogorski muslimani Suniti, ne postoji opasnost da Iranska verzija Šijitske radikalne ideologije pusti korijene u ovoj zemlji.

Na pitanje kako je njegova zemlja postigla tako veliki stepen društvene inkluzije, Lukšić odgovara: "Ne postoji posebna formula, osim stalne predanosti i nastojanja da razumijemo jedni druge i izgradimo uistinu jedinstven odnos koji se temelji na različitostima". Lukšić je priznao da je njegova Vlada veoma posvećena prevazilaženju prepreka koje bi se mogle pojaviti na putu do, kako je on to nazvao, "skladnog društva" u Crnoj Gori. On je rekao da se to nikada ne treba uzeti zdravo za gotovo, već da na tome treba kontinuirano raditi. Cilj Crnogoraca je da "posluže kao primjer drugim zemljama u regionu kako se sve stvari mogu riješiti dijalogom i međusobnim razumijevanjem." Tolerantno okruženje omogućilo je po prvi put da se, na primjer, 104 Crnogorca izjasne kao Turci najmanja etnička kategorija prema istraživanju koje je 2011. godine sproveo Zavod za staistiku Crne Gore (MONSTAT), dok se 118.000 državljanina Crne Gore izjasnilo kao Muslimani po pitanju vjeroispovijesti.

Bilo je važno prenijeti tu poruku na godišnjem sastanku Procesa saradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP) prošle godine u Budvi, kada je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu rekao da Turska pridaje veliki značaj kulturnoj, etničkoj i duhovnoj raznolikosti, i očuvanju socijalnog tkiva na Balkan. To je zapravo jedan od glavnih razloga za jaku podršku Turske integraciji zemljalja u regionu, uključujući i Crnu Goru, u evropske i evroatlantske institucije.

Turska ima ključnu ulogu u pružanju podrške Crnoj Gori za članstvo u NATO-u kao i u ispunjavanju standarda koje zahtjeva Alijansa. Isto važi i za podršku Crnoj Gori na putu ka članstvu u EU. Kad god, na nekoj svečanosti koja se održava u glavnom gradu Turske, naiđem na ambasadora Crne Gore Rama Bralića, on mi uvijek govori o tome kako njegova zemlja cijeni pomoć Ankare u vezi sa nizom pitanja, uključujući i evro-atlantske integracije.

Na ekonomskom planu, postoje ohrabrujući znaci da obje vlade naporno rade na utvrđivanju pravnih temelja za jačanje ekonomske sradnje i ulaganja. Tokom posjeta premijera Lukšića, potpisali su pet ugovora za razvoj odnosa, posebno u oblasti civilnog vazduhoplovstva, socijalne sigurnosti i zaštite ulaganja. Lukšić ne vidi razlog da trgovinska razmjena između ove dvije zemlje ne bude i udvostručena u roku od jedne godine pod uslovom da turske kompanije iskoriste veliki potencijal Crne Gore u raznim industrijama. Obim trgovinske razmjene iznosio je gotovo 50 miliona dolara u 2008. U velikoj mjeri u korist Turske. Onda je pala na 32 miliona dolara u 2009. zbog globalne ekonomske krize, ali se malo oporavila u 2010. Napravljen je veliki skok sa povećanjem od 27 % prošle godine, tako da je razmjena, sa 33 miliona dolara u 2010, dostigla vrijednost od 42 miliona u 2011.

Milo Đukanović, predsjednik Demokratske partije socijalista Crne Gore rekao je našem novinaru, prošle nedelje, u Podgorici, da su turskim investitorima otvorena vrata u Crnoj Gori, i da će oni imati priliku da investiraju u različite oblasti kao što su: infrastruktura, energetika, turizam i ugostiteljstvo, industrija proizvodnje hrane, saobraćaj i pomorska industrija.

Vjerujem da je sada idealno vrijeme za sastanak Tursko-crnogorske ekonomske komisije, koji će se održati sljedećeg mjeseca, što predstavlja važnu prekretnicu za ostvarivanje konkretnih poslovnih rezultata. Crnoj Gori su hitno potrebna ulaganja kako bi nastavila kontinuitet rasta ekonomije, koji je prošle godine iznosio 2,5%. Inače, biće teško nositi se sa rastućim budžetskim deficitom, koji je iznosio 4,37 % bruto domaćeg proizvoda (BDP), i rastućim javnim dugom od 45,3% BDP-a u 2011.

Crna Gora može biti kapija za ulazak turskih firmi na druga tržišta u regionu uz pomoć Sporazuma o slobodnoj trgovini koji je Turska potpisala sa Crnom Gorom. To znači da bi potencijalno tržište, umjesto dosadašnjih nekoliko stotina hiljada, preraslo u tržište od nekoliko stotina miliona potrošača. Najbolji primjer za to je organizovanje čarter letova Turkiš Airlinesa između Istanbula i Podgorice od jula 2010. godine. Mnogi ljudi koji su rezervisali letove na toj relaciji počeli su koristiti Podgoricu i za izlete u druge zemlje regiona koristeći kopnene i morske konekcije.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, je postojanje ogromne dijaspore od oko više od milion Turaka koji traži svoje porijeklo u Sandžaku, koji je danas podijeljen između Crne Gore i Srbije. Oni takođe mogu potencijalno djelovati kao katalizator u poboljšanju odnosa s Crnom Gorom.