Intervju predsjednika Vlade Igora Luksica za Dnevne novine

U ekonomskom i političkom smislu, Crna Gora je za šest godina nezavisnosti napravila uspjeh sa kojim moramo biti zadovoljni, ocijenio je premijer Igor Lukšić u intervjuu za Dnevne novine. On je kazao da do kraja godine ne bi trebalo očekivati oscilacije u visini zarada u javnom sektoru, kao i da je neophodno da profesionalizam preuzme primat pred političkom pripadnošću prilikom izbora čelnih ljudi u državnim preduzećima.

U jeku perioda protesta ili između, predstavnici Vlade i moji savjetnici bili su u Braziliji sa predstavnicima MANS-a i prezentovali projekat Partnerstvo otvorenih Vlada, gdje smo uvršteni u 10 zemalja najposvećenijih politici transparentnosti. Takođe, u jeku protesta sarađivali smo upravo sa MANS-om i postigli visok stepen saglasnosti u vezi sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama. Potpuno ignorišem ono što su medijski nastupi. Ne funkcionišem na način što ću se dnevno prilagođavati nečijoj izjavi, već na ono što je strateški kurs, kako bi država išla naprijed.

Bolje bi bilo da nijesmo imali ekonomsku krizu, a pritom je Crna Gora nije izazvala. Uvijek može bolje. Nijesam sreo nikog ko dolazi spolja, a da nije bio zadivljen progresom za ovih šest godina. Možda smo u Crnoj Gori previše ambiciozni, pa nam se čini da je nešto što je ozbiljan zahvat ili reforma može brže i lakše. Suočavamo se sa mnogo primjera u drugim državama, da za mnogo manje stvari treba više vremena. U ekonomskom smislu možemo reći da smo na kraju ciklusa, koji nije podudaran sa nezavisnošću. U posljednjih sedam-osam godina dupliran je bruto društveni proizvod, plate, prosječna penzija, a nezaposlenost prepolovljena. Treba da budemo zadovoljni. 

Tu još više imamo razloga da budemo zadovoljni i napravljen je veći pomak. Dobijanje datuma pregovora za članstvo u EU idućeg mjeseca, nalazimo se u predvorju članstva u NATO, postali smo članica STO. Sve to pokazuje da se Crna Gora dramatično dobro mijenja. Svi koji nas posmatraju spolja to primjećuju.

Moje mišljenje je da ta pitanja ne bi trebalo vezati sa procesom evropskih integracija, kao što to čini opozicija. Mislim da na taj način sami sebi skaču u stomak, jer ističu da su im bitne evropske integracije, a zatim insistiraju na rješenjima, koja niko ne prihvata u Evropi. Podsjećam da je nedavno na Zajedničkom parlamentarnom odboru, koji čine poslanici Evropskog parlamenta, kao i naši predstavnici vlasti i opozicije, zaključeno da ustavne promjene treba usvojiti bez uslovljanja. Zalažem se da se nastavi dijalog, u svakom slučaju. 

Taj proces teče. Već tokom sedmice ćemo u parlamentu imati niz propisa koji unapređuju poslovni ambijent, fiskalno prilagođavanje i stvaraju uslove za rješavanje pitanja koja se odnose na EPCG i KAP. Polazište je da država zadrži većinsko vlasništvo u EPCG i energetskom sistemu. Bilo koje rješenje da nam pokaže analiza omogućava nam da država zadrži većinsko vlasništvo u EPCG. Međutim, moramo riješiti pitanje dugova i snabdijevanja strujom KAP-a. 

Dugovi se mogu riješiti kroz stečaj, ali je veliki rizik ako nemate obezbijeđena sredstva sa strane ili investitora koji bi održavao proizvodnju. Veliki rizik. KAP je teže voditi kroz stečaj zbog tehnologije i proizvodnje nego bilo koje preduzeće. Istovremeno, moramo riješiti pitanje snabdijevanja strujom. Imamo jasan stav EPCG da ne želi više da KAP bude prepreka u njenom razvoju. Po nama, sljedeće su mogućnosti. Stečaj, gašenje proizvodnje u KAP-u ili finansijsko restrukturiranje. Skloni smo da pokušamo model finansijskog restrukturiranja. Opcije su u okviru toga sporazumni raskid ugovora, jednostrani raskid pa onda arbitraža ili direktno arbitraža što bi podrazumijevalo duži vremenski period. Skloniji smo sporazumnom raskidu ugovora, jer vraćamo akcije državi, a sva potraživanja se konvertuju u akcije. Država ostaje većinski vlasnik, a CEAK postaje manjinski. Ruski partner te akcije može da proda nekom ko je zainteresovan da uđe u KAP. Naša namjera je da naredni period u intenzivnoj akciji, kao što je to bilo za Željezaru, pronađemo investitora, koji će pokrenuti proizvodnju u prerađivačkim kapacitetima i vratiti proizvodnju glinice. To je jedina opcija da bi KAP doprinosio crnogorskoj ekonomiji. Sve je ostalo na ivici.

Ako želimo da zadržimo KAP onda moramo obezbijediti održivu cijenu struje. To je tema koju sa EPCG moramo dogovoriti da li je opcija jedinstvenog preduzeća i manje isporuke električne energije KAP-u što implicira nižu proizvodnju ili je opcija izdvajanje Termoelektrane. U tom drugom slučaju EPCG postaje „zeleno preduzeće" i bavi se valorizacijom hidropotencijala, a država kao većinski vlasnik ostvaruje značajnu dividendu koju koristi za socijalni program ili za šta se dogovorimo. Termoelektranu kroz drugi blok u partnerstvu koristimo za KAP, a u drugom dijelu za snabdijevanje tržišta, jer bi u suprotnom Termoelektrana imala gubitak koji ne želimo. Dakle, ovo je racionalna postavka. Nisam čuo bolji predlog, ako ga ima rado bih ga poslušao i odsutao od svega ovoga.

То je ta opcija. U tom dijelu ruska strana želi određene garancije da će njihovo manjinsko vlasništvo biti zaštićeno. To bi se sve definisalo ugovorom. Tim sporazumnim raskidom država postaje većinski vlasnik, pronalazi okvir za funkcionisanje, a onda i traženje investitora.

Koliko sam shvatio opoziciji je bitna trobojka na osnovu definisanih narodnih boja Ustavom iz 1905. godine, da riješimo nesporazume u vezi dvije strofe himne, a da srpski jezik nađe određeni iskaz. Predlog koji sam iznio je realan kompromis i ide u susret tom dijelu Crne Gore. Uvijek sam isticao da je Crna Gora kompleksna i da bi trebalo uvažiti njene specifičnosti. Ukoliko to nije prihvatljivo, onda je jedino moguće inicirati ustavne promjene po proceduri koja je jasna. To podrazumijeva dvotrećinsku većinu, a potom provjeru na referendumu. Iz razumljivih razloga opozicija je svjesna da ne može na referendumu obezbijediti tri petine podrške. Uvažavam i stav tog dijela Crne Gore i predložio sam da, kao i prošle godine, kada je bila tema nastavni jezik, rješenja koja su racionalna, legitimna i primjenljiva. 

Kada ste u četvrtoj godini mandata, pitanje je dogovora kada će biti raspisani. Sami po sebi protesti ne vidim da imaju neke veze sa tim. Proteste doživljavam kao nešto što je danas česta pojava u vrijeme ekonomskih nedaća svuda po Evropi i što samo po sebi predstavlja dodatnu motivaciju svakoj Vladi. Od starta sam razumio zahtjeve i vrlo konkretno dao predloge i rješenja. Kasniji zahtjev za ostavkom Vlade, kao i u svakoj zemlji, dio je demokratskog pluralizma i mislim da bi trebalo da budemo ponosni da je Crna Gora sazrela i u tom dijelu. U Crnoj Gori su najznačajniji mediji izuzetno kritični prema Vladi, pa ni Dnevne novine nijesu blagonaklone. Mislim da više kritikujete nego što se hvali učinak Vlade. Imamo, sa druge strane, izvještaje međunarodnih institucija koji ukazuju na progres. Imamo Vladu koja je potpuno otvorena za saradnju sa civilnim sektorom i sindikatima.

Mislim da je to neophodno. Mislim da će profesionalizacija preuzimati mjesto u odnosu na političku pripadnost. Samo po sebi politička pripadnost ne treba da bude preporuka vođenju nekog preduzeća ili ustanove. Isto tako, ta politička pripadnost ne smije da bude smetnja, odnosno to što neko pripada DPS ili SDP ne treba da bude faktor koji vas isključuje iz konkurencije. Mislim da u vremenu pred nama samo poslovni uspjesi ili neuspjesi treba da selektiraju. Da li je neko uspio da ostvari profit, smanji troškove u preduzeće koje vodi, realizovao neku investiciju, to bi trebalo da bude jedino mjerilo. I sve više će se to uzimati kao pretpostavka u odlučivanju da li nekom obnoviti mandat ili ne.

Doživljavam ih kao teatar. To mi je negdje i simpatično i nemam problema sa tim. Ono što mi se čini bude tu i nečeg što izlazi iz želje da se ukaže na problem. Čini mi se da nosi neku drugu motivaciju. Podsjećam se Šekspirovih stihova iz Magbeta, koje je iskoristio Vilijam Fokner u knjizi Krik i bijes. To, otprilike, u prevodu ide, na sljedeći način.

Život je hodajuća sjenka, nesrećni glumac se trese i šepuri na sceni, dok igra svoju ulogu, a potom od njega ništa ne čusmo. To je samo jedna priča, koju nam ispriča tužni lik, pun krika i bijesa, koji ne označavaju ništa.

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja je u manjem procentu korigovala zarade u javnom sektoru i to u 2010. godini, da bi nakon toga došlo do njihovog rasta. Druge države su značajno obarale zarade. Mislim da u narednom periodu ne treba očekivati oscilacije kada su plate u pitanju. Hrabri me da nakon prvih početnih mjeseci, u martu i aprilu dolazi do boljeg punjenja budžeta i vjerujem da ono što je rebalansirani bužet neće biti problem da se dostigne. Uz neke druge mjere budžetski deficit će biti manji od tri odsto, javni dug na nivou od onog što važi za zemlje EU. U našem slučaju, na skoro istom nivou kao na početku ekonomskog ciklusa 2004. To ukazuje da rezultati sprovođenja fiskalne politike daju efekte, bez dubljeg zadiranja u životni standard.

Vladu bih više posmatrao kao reprezentaciju. Mesi nije imao nekih posebnih uspjeha sa reprezentacijom.

Vlada funkcioniše i u svojim resorima svaki od ministara daje doprinos imajući u vidu kompleksnost situacije i situacija sa kojom se suočavaju. Vjerujem da trud koji se ulaže uvjerava da je Crna Gora na pravom putu.

Tu nema dilema, najradije bih volio vidjeti Ajron Mejden pogotovo ponavljanje koncerta iz Splita 2008. godine. Pitanje je, naravno, koliko je sve to realno. 

Uglavnom odmor posljednjih godina provodim u Crnoj Gori, bilo da je na primorju ili Žabljaku, povezano je sa porodicom.