Izlaganje ministra odbrane prof. dr Milice Pejanović-Đurišić odbrane na panelu: „Izgledi i opcije proširenja NATO na Zapadni Balkan“

Zadovoljstvo mi je što imam priliku da vam se obratim i uzmem učešće u diskusiji o ovako aktuelnoj temi.

Savremeni međunarodni odnosi podrazumijevaju sve veću međuzavisnost i povezanost zemalja, tako da posljedice konflikata ili ekonomskih kriza u raznim djelovima svijeta imaju značajan međusobni uticaj. Granice izmedju država su promijenile svoj karakter, pa je svakoj pojedinačnoj državi sve teže da samostalno i izolovano od ostalih prati protok ljudi, kapitala, dobara, informacija itd.

U eri savremenih i asimetričnih bezbjednosnih izazova i prijetnji, nijedna država nije više u stanju da samostalno rješava sve složenije bezbjednosne probleme, što nameće potrebu za jačanjem međusobne saradnje kako na regionalnom, tako i na globalnom nivou. To se posebno odnosi na region Zapadnog Balkana, godinama unazad bezbjednosno kriznog područja. Svjesni te činjenice, u Crnoj Gori smo se jasno opredijelili za kontinuirano jačanje regionalne saradnje i stabilnosti, kao i za rješavanje otvorenih pitanja mirnim putem, što je rezultiralo uspostavljanjem dobrih odnosa sa svim državama regiona.

Naš stav je da je priključenje Zapadnog Balkana Sjeveroatlantskom savezu najbolja garancija mira, bezbjednosti i daljeg ukupnog razvoja u ovom dijelu Evrope, posebno imajući u vidu da je to region u kojem još uvijek ima dosta otvorenih pitanja. U tom smislu posebno je važno kontinuirano razvijati saradnju u okviru regionalnih inicijativa i organizacija, kao što su: Američko-jadranska povelja - A5; Proces saradnje ministara odbrane jugoistočne Evrope – SEDM; Inicijativa za pomoć zemljama jugoistočne Evrope (SEE Clearing House), Proces saradnje u JI Evropi – SEECP i RACVIAC. U svim ovim programima, zemlje Zapadnog Balkana kroz međusobnu komunikaciju i razmjenu  iskustava na polju odbrane i bezbjednosti, a sve u saradnji sa NATO partnerima, usklađuju nacionalne političke i društvene sisteme sa sistemom Alijanse, ali i doprinose jačanju regionalne saradnje i bezbjednosti u cjelini.

Jedan od najboljih pokazatelja spremnosti zemalja Zapadnog Balkana da učestvuju  u sistemu kolektivne bezbjednosti je učešće u međunarodnim misijama i operacijama širom svijeta. Tako na primjer, zemlje članice Američko-jadransko povelje i Slovenija su slanjem zajedničkog tima u Školu vojne policije za obuku Avganistanskih nacionalnih snaga bezbjednosti u Kabulu, na najbolji način pokazale da se na Zapadnom Balkanu nalaze države koje nijesu samo doskorašnji korisnici usluga kolektivnog sistema bezbjednosti, već aktivni sudionici u održavanju globalnog mira.

Neophodnost međusobne saradnje i uzajamne pomoći još jasnije se pokazuje u situacijama učestalih elementarnih nepogoda, požara, poplava ili obilnih sniježnih padavina u februaru ove godine. Tada su, odmah nakon upućivanja poziva Evroatlantskom koordinacionom centru za odgovor na katastrofe (Euroatlantic disaster response coordination centre), članice NATO- Slovenija, Hrvatska, Grčka i SAD  uputile svoje helikoptere da pomognu stanovništvu u snijegom odsječenim djelovima Crne Gore.

Ovaj i mnogi drugi primjeri dokazuju da NATO danas nije samo vojno-odbrambeni savez, već i politička organizacija koja počiva na zajedničkim vrijednostima, kao što su: demokratija, vladavina prava, poštovanje ljudskih prava, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije itd.

Imajući to u vidu, proširenje NATO na  Zapadni Balkan predstavlja strateški interes regiona, potpuno komplementaran sa jasno izraženim prioritetom svih država regiona u pogledu njihove EU integracije. Osim toga što je jasna poruka u pogledu izvjesnosti kad je dalje proširenje Alijanse u pitanju, mišljenja sam da je NATO u više navrata jasno stavio do znanja svim zemljama-aspirantima za članstvo da je glavni kriterijum ulaska jedne države u Alijansu njen individualni napredak na polju ispunjavanja jasno definisanih standarda i kriterijuma. I pored činjenice da je poziv u evroatlantsku porodicu u velikoj mjeri politička odluka, ubijeđena sam da svaka od naših država, koja uspješno sprovede proces reformi sistema i zadovolji neophodne kriterijume, može računati na  poziv za članstvo.

Uprkos aktuelnoj globalnoj ekonomskoj krizi, koja u mnogome determiniše sliku međunarodne zajednice i značajno utiče na politiku svih većih subjekata međunarodnih odnosa, pa i NATO saveza, sa sigurnošću možemo očekivati da zemlje Zapadnog Balkana dobiju poziv da se pridruže Alijansi u budućem periodu, uz uslov naravno da  nastave sa ispunjavanjem neophodnih standarda. Poruke i zaključci sa Samita u Čikagu predstavljaju osnov za realno očekivanje da će, na idućem samitu, NATO zvaničnici uputiti poziv za članstvo i nekoj od zemalja Zapadnog Balkana, te da će se taj „trend“ nastaviti do konačne integracije cijelog regiona u evroatlantsku porodicu. Na taj način cio region će biti u prilici da doprinosi očuvanju globalnog mira, a NATO će postati najjači garant da se nemila dešavanja kojih je, nažalost, bilo dosta u prethodnim decenijama, više ne ponove. Do momenta poziva za članstvo od strane Sjeveroatlantskog saveza, države Zapadnog Balkana moraju sa još većim nivoom ozbiljnosti i posvećenosti nastaviti da rade na ispunjavanju standarda koji se od njih očekuju, sprovođenju procesa reformi i, posebno, očuvanju sada već visokog nivoa regionalne saradnje.

Hvala na pažnji!