Obraćanje ministra zdravlja prof. dr Miodraga Radunovića tokom prezentacije istraživanja o negativnim iskustvima u djetinjstvu i povredama

Poštovane dame i gospodo, koleginice i kolege, predstavnici medija
„Negativna iskustva u djetinjstvu i povrede“
Ličnost svakog čovjeka se izgrađuje u djetinjstvu i zlostavljanje i zanemarivanje djece kao način traumatizacije ozbiljno ugrožava normalan razvoj pojedinca. Iako neka djeca uspijevaju, uprkos negativnim odnosno teškim iskustvima u djetinjstvu odrasti u zdrave i prilagođene ličnosti, brojna istraživanja pokazuju da porodično nasilje ima razarajuće posljedice na tjelesni, mentalni i socijalni razvoj djeteta i povezano je sa otežanim psihološkim funkcionisanjem, problemima u ponašanju, depresijom i slabijom socijalnom kompetentnošću.
Svako dijete ima pravo na zdravlje i život bez nasilja. Povrede u djetinjstvu su globalni i rastući javno-zdravstveni problem, glavni uzrok smrti djece širom svijeta i milioni djece svake godine su i žrtve i svjedoci fizičkog, seksualnog i emocionalnog nasilja. Zlostavljanje djece je problem sa ozbiljnim uticajem ne samo na fizičko i mentalno zdravlje žrtve, već i blagostanje i razvoj tokom djetetovog života i samim tim na društvo u cjelini.
Prema podacima SZO desetine hiljada smrtnih slučajeva se pripisuju ubistvima među djecom mlađom od 15 godina starosti. Međutim, broj smrti djece zbog nasilja i drugih zlostavljanja može biti u velikoj mjeri podcijenjen, a smrtni slučajevi predstavljaju tek mali dio problema zlostavljanja djece. Svake godine milioni djece su žrtve zlostavljanja i zanemarivanja koje nijesu fatalne.
Šta je zlostavljanje djeteta?
Zlostavljanja djeteta odnosi se na fizičko i emocionalno zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, zanemarivanje i zapuštenost djece, kao i komercijalno i drugo iskorišćavanje djece. Zlostavljanje djece je složeno pitanje. Dinamika i faktori koji ga pokreću, kao i učinkovite strategije prevencije, značajno se razlikuju prema uzrastu žrtava, okruženja u kojima se zlostavljanje događa i odnosa između žrtve i počinitelja. Nasilje nad djecom od strane odraslih osoba u porodici jedan je od najmanje vidljivih oblika zlostavljanja djeteta, jer se veći dio odvija u privatnosti porodičnog života i ovo je široko rasprostranjeno u svim društvima. Zlostavljanja djece od strane roditelja i staratelja dovodi do određenih poteškoća pri dizajniranju strategije za prevenciju i zaštitu žrtava, budući da su počinitelji zlostavljanja u isto vrijeme i oni koji njeguju i odgajaju dijete.
Zlostavljanje djece je međunarodno priznato kao ozbiljan problem javnog zdravlja, ljudskih prava, pravni i socijalni problem. Zlostavljanje može dovesti do smrti, iako uglavnom nije fatalno i može se manifestovati kao fizičke povrede i/ili može afektirati blagostanje djeteta, što sve može rezultirati dugoročnim posljedicama na dijetov neurološki, kognitivni i emocionalni razvoj i cjelokupno zdravlje.
Povrede i nasilje spadaju u vodeće uzroke smrti i invaliditeta u svim zemljama svijeta i u značajnom su porastu u nisko i srednje razvijenim zemljama, uglavnom kao posljedica epidemioloških, demografskih i socioekonomskih promjena koje su obilježile razvoj ovih zemalja u posljednjih nekoliko decenija. Međutim, to su upravo okolnosti zbog kojih su podaci vitalne statistike i rutinski zdravstveno-statistički podaci o povredama i nasilju nepotpuni ili u najboljem slučaju fragmentirani.
Tokom proteklih nekoliko decenija više pažnje je posvećeno problemu povreda i došlo se do boljeg razumijevanja njihove prirode i opsega. Za svaki oblik povreda djece postoje dokazani načini smanjenja kako vjerovatnoće da se povreda dogodi tako i ozbiljnosti povrede, ali svijest o problemu i njegovoj preventabilnosti, kao i politička opredijeljenost za djelovanje kako bi se spriječilo povrijeđivanje djece, i dalje je neprihvatljivo niska.
Problem nasilja često se vezuje uz sigurnosni i pravosudni sistem. Tek u novije vrijeme, sa progresivnim razvojem i angažmanom stručnjaka koji rade u javnom zdravstvu, došlo se do priznanja da mnogo širi pristup mora biti preduzet u borbi protiv nasilja. Multidisciplinarni pristup treba da osigura ne samo učinkovito reagovanje integrisanom strategijom na nasilje, već što je važnije, dosljednu i na dokazima temeljenu strategiju za prevenciju nasilja. Ova široka stručnost je još važnija kada je u pitanju nasilje nad djecom unutar kuće i porodice. Dok ne postoji dilema o potrebi pomoći žrtvama i garanciji njihove sigurnosti, prioritet uvijek treba dati preventivnim mjerama.
Studije o nasilju nad djecom su pokazale mnogo primjera i negativnih iskustava i kao takve prezentirane vladama pokazale su definitivno koju važnost imaju preventivne strategija koje kombinuju stručnost mnogih profesionalaca i koje su čvrsto utemeljene u pouzdano prikupljanje podataka.
Iako bi uloga porodice trebala da bude zaštitna u procesu rasta i razvoja djeteta, privatnost i autonomija porodice često skrivaju mračne tajne koje ugrožavaju osnovne potrebe i prava djeteta. Nasilje u porodici se često dešava pod maskom disciplinovanja djece. Bez obzira na oblik, nasilje ima presudan uticaj na psihički razvoj djeteta, posebno kada to dolazi od strane njemu važnih i bliskih odraslih osoba. Roditelji često ni sami nemaju znanja ili vještina kojima bi nadomjestili takve oblike disciplinovanja.
Iz rezultata istraživanja u brojnim zemljama možemo zaključiti da su neki vidovi nasilja opšte prihvaćeni oblici ponašanja i smatraju se socijalno prihvatljivim što ukazuje da kulturološki i socijalni faktori, kao i ustaljena tradicionalna obilježja značajno utiču na odnos, razumijevanje i prihvatanje nasilja u društvu. I ovaj tradicionalni „veo privatnosti“ između porodične i javne sfere blokirao je razvoj politika i pravnih instrumenata za sprječavanje zlostavljanja u porodici i pružanje zaštite onim koji su pogođeni zlostavljanjem. Nepostojanje tačnih i sveobuhvatnih podataka je jedan od jasnih pokazatelja prisutnosti tog vela, ometajući razvoj i evaluaciju uspješne strategije za rješavanje ovog ozbiljnog problema. Uprkos međunarodnim standardima prava djeteta i ljudskih prava, neki nacionalni zakonski okviri ostaju i dalje nedovoljni kada je riječ o uspostavljanju jasne zabrane nasilja u porodici.
SZO konstantno skreće svijetu pažnju na presudnu važnost preventivnih politika, koje uključuju sektor javnog zdravstva i hitnu potrebu poboljšanja prikupljanja podataka. Međunarodno društvo za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece (The International Society for Prevention of Child Abuse and Neglect (ISPCAN) objedinjuje jedinstvenu multidisciplinarnu globalnu koaliciju stručnjaka koja u posljednje dvije decenije vodi razvoj velikog broja strategija za revidiranje pristupa zaustavljanju nasilja nad djecom. U posljednje vrijeme sarađivalo se sa brojnim partnerima kako bi se razvili instrumenti za poboljšanje prikupljanja podataka o nasilju nad djecom u porodici i na drugim mjestima.
Napori preveniranja zlostavljanja djece treba da uključe aktivnosti čiji je cilj podizanje svijesti donosioca odluka i javnosti o potrebi ulaganja u preventivne programe utemeljene na dokazima. Javne kampanje trebaju se usredotočiti na usvajanje nenasilnih društvenih i kulturnih normi, pogotovo onih koje se odnose na roditeljstvo.
Komprehesivne strategije za prevenciju zlostavljanja djece uključuju intervencije na svim nivoima ekološkog modela adresirane na niz faktora rizika – od kulturnih normi koje vode do zlostavljanja djece do neželjenih trudnoća. Podrška za porodice putem kućnih posjeta i programa obuke za roditelje su preventivne strategije sa najviše dokaza o učinkovitosti. Zbog toga su komprehesivne strategije dobra polazna tačka za prevenciju zlostavljanja djece.