Pavle Goranović za magazin "Exclusive": Kultura - Istinski brend Crne Gore

- Te dvije pozicije jesu suprotne, ali nadam se ne i posve suprotstavljene. umjetnost je za mene bila i ostala istinska strast, način otkrivanja sebe i jedinstveni ulazak u osoben svijet fantazija. Funkcija ministra kulture nosi visok stepen odgovornosti, te iziskuje preciznost, odlučnost i konstantno djelovanje u pravcu očuvanja i širenja dometa crnogorske kulture. tu je neophodno stalno imati na umu strategije u okviru kojih se djeluje, te norme koje ne ostavljaju prostora za improvizacije. S druge strane, uvjeren sam da upravo zahvaljujući stvaralačkom iskustvu bolje mogu da osjetim potrebe jednog kulturnog sistema čijem održavanju i razvoju, sa ove pozicije, nastojim da doprinesem. Stoga smatram, ili bar vjerujem, da nije sasvim nemoguće, kako ste rekli, “pomiriti” te dvije strane. naprotiv, iako različite, one svakako mogu i da dopunjuju jedna drugu: u promišljanju suštinskih potreba umjetnika i kulturnog sistema od strane političara i suprotno, promišljanju umjetnika o stvarnim mogućnostima koje nacionalna kulturna politika može pružiti stvaraocima i publici. Bez namjere da upoređujem, nekad su mnogi svjetski pisci imali prilično “nepoetska” zanimanja: eliot je bio bankar, Ben - ljekar... Moj prvenstveni osjećaj (biti pjesnik!) mogu da zanemarim, ali nikako da zaboravim... to je trajni, izabrani i darovani, tjeskobni i radosni, ali duboko proživljeni žig mog bivstvovanja. uzvišenost i stid, nezamjenljiva čarolija. “ako je neko pjesnik, onda je to u svakom trenutku” - tako misli Borhes.

Da li te dvije funkcije uvijek moraju biti oprečne?

Stvaralački proces traži različite forme, dopušta vam da griješite i da korigujete ono na čemu radite, u mjeri koju kao stvaralac određujete sami. Politika ne dozvoljava tu vrstu “kreacije”. Kao što rekoh, te dvije strane mogu koristiti jedna drugoj, ali su u najopštijem oprečne. Da li uvijek mora biti tako? Vjerovatno da ne mora, ali smatram da pretjerano približavanje ove dvije strane nosi svoje rizike. Barem po jednu od njih. uglavnom, nijesam bježao od iskušenja, a ova su, priznaćete, vrlo posebna.

Zašto ste bezbrižne dane uspješnog i nagrađivanog umjetnika zamijenili funkcijom i rješavanjem državnih problema?

To je pitanje koje nerijetko i sam sebi postavljam. Posao koji obavljam svakako oduzima vrijeme koje bih posvetio stvaralaštvu, ali moram reći, ne sasvim. Pisanje nijesam, i sigurno da ne bih zamijenio nekim drugim poslom, vjerovatno zato što ga prije smatram zadovoljstvom i privilegijom, pa je time i nezamjenljivo. Jednako tako smatram privilegijom i sam izbor na mjesto ministra kulture u državi koja baštini tako vrijedno i raznovrsno kulturno bogatstvo i koja je prepoznata po brojnim izvanrednim autorima iz svih oblasti stvaralaštva.

Da li ste zadovoljni pravcem kojim se kreće kultura u Crnoj Gori?

Moram reći da sam vrlo optimističan kada je u pitanju kulturni razvoj naše države. Zahtjevi savremenih tokova u ovoj oblasti nijesu jednostavni, ali je praksa u posljednjih deset godina pokazala da kulturni identitet Crne Gore ima stabilne temelje, sa kojih je, onda, sasvim logično ići putem progresa. Istakao bih da Ministarstvo kulture predano radi na konstantnoj afirmaciji tog raznolikog kulturnog identiteta, koji prepoznajemo kao najveći potencijal za očuvanje unutrašnjeg sklada savremenog crnogorskog društva. na tim osnovama gradimo i međunarodnu afirmaciju naše kulture, a to govorim imajući na umu uspjehe naših stvaralaca i kulturnih djelatnika. takođe, aktivnosti samog Ministarstva koje inicira i podržava niz bilateralnih i multilateralnih saradnji na polju kulturnog djelovanja, doprinose ukupnoj prepoznatljivosti Crne Gore u inostranstvu. na tu kulturu, s punim pravom, danas gledamo između ostalog kao na mogućnost pokretača razvoja, jer Crna Gora ima izuzetne potencijale.

Kakav imidž kulture u Crnoj Gori biste voljeli da ostvarite?

Prije svega, volio bih da se na svakom koraku s više senzibiliteta i razumijevanja posmatra ova oblast. Da imamo više svijesti o značaju kulture za svakog pojedinca i za društvo u cjelini. time ćemo nesumnjivo biti i samosvjesniji. to bi svakako bio imidž savremene evropske države koja na čvrstom temelju osobenosti svoje kulture, njeguje dobru komunikaciju sa evropskim i svim drugim kulturama. Jedino na taj način Crna Gora može opstati kao vidljiv i važan entitet na svjetskoj kulturnoj mapi, što ne smatram opcijom, već obavezom. Kultura može i morala bi biti naš istinski brend. takođe, želio bih što snažniju unutrašnju povezanost kada je riječ o različitim sredinama, manifestacijama, događajima, da postoji više razmjena i da jedni drugima u Crnoj Gori ne budemo nepoznanica, već da gradimo kulturnu prepoznatljivost sa svim različitostima koje su zapravo najveće bogatstvo.

Na koji projekat ste kao ministar kulture posebno ponosni?

Ponosan sam na svaki uspjeh crnogorskih umjetnika svih generacija, a posebno mladih stvaralaca; na uspjehe udruženja, institucija, jer su njihovi rezultati najbolje priznanje za državu
Crnu Goru. Posebno me raduju međunarodne potvrde vrijednosti naše kulture, kao i brojni projekti koji zasluže odjek
van naših granica. Veoma sam srećan kad vidim posvećenost umjetnika, vjeru u to što rade, iako zaslužuju više pažnje, podrške i razumijevanja od svih.

Da li imate još neke hobije, pasije? Da li žalite što se niste nekim svojim talentima više posvetili?

Uglavnom ima trenutaka kada žalim za pisanjem. Zato mi dozvolite da vam odgovorim stihovima iz pjesme “Kako se stvarala poezija”.Hoću li ikad zažaliti što sam mimo knjiga traćio vrijeme?
Dali ću u svemu, kad ode ljepota, kad načne propadanje kad se nazre gubilište...
Da li ću i sebi nešto ostati dužan? Hoću li ikad sebe prekoriti
uz književnost, volim slikarstvo, druge umjetnosti. Imam neke dječačke pasije i interesovanja koja ne napuštam, niti želim; neka veoma neobična kolekcionarstva...

Da li svojim djelima pristupate više sa filozofskog ili književnog stanovišta?

Filozofija je bez sumnje ostavila trag na moje stvaralaštvo, tako da se u prostorima “pjevanja i mišljenja” nalazim kao u nekom predjelu između sna i stvarnosti. Između dvije tišine, između dvije nesanice. Promišljanje o biću - a kad kažem “o biću” mislim na čovjeka, na onog saučesnika ili dvojnika, srodnika kome su tvoje riječi i misli bliske -u srži je tog stvaranja. Književnost je za mene sumnja iz samog srca nastala. otuda je ona uvijek blizu filozofije. naravno u drugoj, neuporedivo suptilnijoj vrsti izraza. te su niti umrežene ili uskomešane, jer su ustvari odraz same duše. Bliska mi je ona Hristićeva težnja za idealom koji obuhvata ujedno ličnost pjesnika i filozofa. nedostižan je taj ideal, što ne znači da ga, kao i druge ideale, ne treba imati na umu.
Za književno stvaralaštvo dobili ste niz priznanja i nagrada. Koju biste nagradu posebno izdvojili?

Ne bih da budem patetičan, ali zbilja mi najviše imponuje kada se neko prepozna i srodi s nekim mojim riječima. naravno da nagrade znače, one su ipak potvrda da sve nije bilo sasvim uzaludno i nepročitano; postoji manjak iskrenosti kada neko kaže da za priznanja ne haje. Imao sam sreću (jer za nagrade ipak treba imati malo sreće) da sam nagrađivan na svojim književnim počecima. Sve nagrade su mi značajne, ali bih ipak izdvojio “Miroslavljevo jevanđelje”, jer se dodjeljuje svake druge godine i to za najbolje književno, istoriografsko i publicističko djelo u tom periodu, i jer je riječ o prestižnoj, državnoj nagradi. Isto tako, ne mogu da ne kažem da je nemjerljiv užitak kada, nakon više verzija i sažimanja, dospijem do kraja nekog književnog teksta, pa makar se na tren on učinio uspjelim.

Kada biste morali da odredite ishodište vašeg književnog istraživanja i krajnji cilj tog puta, kako bi glasilo?

Teško je svesti to traganje na jedan iskaz, iako svi koji pišu tome streme. Za mene je književnost pokret koji nas može izbaviti, a pjesničko je biće neobičan susret dara, imaginacije i jedne vrste drskosti. Književnost je čudan način samootkrivanja, jer vas rezultati često začude. Kretanje u tom lavirintu je nepredvidivo i neuhvatljivo. Ishodište bi mogao biti jedan “Grad punog mjeseca”, koji samo još u sjećanjima živi.

Koje su knjige inspirisale vaše odrastanje?

“Sve što možete da zamišljate imajući pred očima svoje djetinjstvo - dobro je”, na umu mi je ta rilkeova rečenica iz “Pisama jednom mladom pjesniku”. Moje odrastanje obilježio je miris knjiga iz očeve biblioteke (enciklopedije i rječnici, monografije zemalja i gradova), tanke knjige prevoda italijanskih pjesnika, ona nikad zaboravljena lektira, “lastavica”. Kasnije sam saznavao knjige koje će me odrediti.

Koje je vaše ideale iz djetinjstva i mladosti demantovala, uništila stvarnost?

Kao što vidite, djetinjstvo smatram vjerovatno i najvažnijim periodom u životu, pa zato ne dopuštam rušenje tog naivnog ali potrebnog svijeta. a sjećanja već ništa ne može uništiti… onu atmosferu iz pjesme “Bio sam jednom novembar” Miladina Šobića, cinober boja krovova, početak saznavanja poezije, pogled iz zapadne sobe, jedan stari očuvani ford taunus s dvoje vrata, jednu dugu, najdužu utakmicu na gimnazijskom igralištu, po kiši, prvi dani juna... Možda to nikome više ništa ne znači, ali ti ideali su trajni, poput rokenrola.

Za koje se još uvijek neustrašivo borite?

“Noćas bih htio sebi dječaku da ličim”, tako piše Vito nikolić, a ja bih volio da me taj osjećaj nikada ne napusti. Smatram da me taj period neizlječivo odredio. takvi ideali su mi bliski, jer su netaknuti, najiskreniji. Zato što su puni emocija, prijateljstva i solidarnosti.

Koliko imate slobodnog vremena i kako volite da ga provodite?

Bilo bi dobro kada bi sve slobodno vrijeme bilo nalik na šansone Žaka Brela... ovako, neka se izdvoje gradovi i fascinacija fudbalom. Igra je iznad svega: vrijedi takvo dopisivanje sa stvarnošću.