Intervju predsjednika Vlade RCG Mila Đukanovića "Politici"

Beogradski sporazum i Ustavna povelja doneseni su u dosta komplikovanim političkim okolnostima. Te okolnosti su na relaciji Srbija Crna Gora bile uzrokovane dugogodišnjom politikom koju je Miloševićem režim primjenjivao prema Crnoj Gori, a posebno posljednjih četiripet godina u odnosu na narastajući demokratski pokret u Crnoj Gori.
Nakon Miloševićevog odlaska s vlasti pred Srbijom i Crnom Gorom i njihovim demokratskim vladama realno se rodila dilema kako postaviti buduće odnose na zdrave osnove. I kako da te osnove budu oslonac zajedničkog ekonomskog, proevropskog prosperiteta. Poznato je da smo imali različita mišljenja u odnosu na projekciju međusobnih odnosa.
Ne bih sada podsjećao na sve te momente. Usljed tih razlika, Evropska Unija se pojavila u ulozi arbitra u ime čitave međunarodne zajednice. Tako smo došli do jednog realno mogućeg kompromisa u datim domaćim i međunarodnim političkim i bezbjednosnim okolnostima. I kroz taj kompromis do jedne netipične dražave. Preciznije rečeno do državne zajednice, u okviru koje su dvije države članice, sa visokim stepenom samostalnosti. Zato danas implementiramo prilično netipična rješenja za njeno funkcionisanje.

Da li ste zadovoljni pređenim putem i postignutim rešenjima?

Ne bih nipošto bio sklon da potcijenim to do čega smo došli. Najvrednije što su nam donijeli Beogradski sporazum i Ustavna povelja jeste pad tenzija u međusobnim odnosima. Do Beogradskog sporazuma, bez obzira što je došlo do demokratizacije Srbije, i ranije do demokratizacije Crne Gore, imali smo produžetak tenzija zbog neriješenog državnopravnog statusa. Potpisivanjem i primjenom Sporazuma, čini mi se da se ta tema racionalizuje. Ona sada nije u vrhu naših državnopolitičkih prioriteta. U prvom planu su pitanja ekonomskih i demokratskih reformi i evropskog puta Srbije i Crne Gore. Sa promjenom rasporeda političkih snaga na političkoj sceni Srbije racionalnije se pristupa razmatranju odnosa sa Crnom Gorom nego u vrijeme u kojem je državna politika Srbije bila kreirana pod dosta značajnim uplivom DSS-a i Vojislava Koštunice. Državnopolitički prioriteti danas su u sferi ekonomije, socijale i evropeizacije naših društava. Stvoreni su uslovi da počnu da funkcionišu institucije unije, uključujući kao poslednju sud unije, za koju su stvorene pravne pretpostavke prije neki dan. Kroz Akcioni plan harmonizacije ekonomskih odnosa mislim da smo stvorili ne samo dosta značajne pretpostavke za funkcionisanje unije, već i za ambijent u kojem će vlade biti u cjelosti usredsređene na stvaranje pretpostavki za brži napredak na evropskom putu Srbije i Crne Gore.

Kako izvesti harmonizaciju ako se radi, ipak, o dve države s različitim ekonomskim I carinskim sistemima?

Kada smo razmatrali pitanje odnosa Srbije i Crne Gore uporno sam tvrdio da su naše privredne strukture prilično različite, da su modeli našeg ekonomskog razvoja zasnovani na različitim pretpostavkama, i da će to u opciji državne zajednice, dakle i neminovne harmonizacije ekonomskih sistema ako se za to opredijelimo, tražiti dalje žrtve jedne ili druge države, ili obje, i njihovih ekonomija. Smatrao sam da to nije racionalno, jer su Srbija i Crna Gora pretrpjele tokom posljednje decenije jako puno ekonomske štete i da sada kao demokratske vlade to ne bi smjeli priređivati svojim građanima.
U tom periodu nije bilo spremnosti na političkoj sceni Srbije da se uvaži takav stav. Umjesto toga stizali su politički kvalifikativi da je to separatizam i nerazumijevanje neminovnosti integracionih procesa u ovom dijelu Evrope. Međutim, vrijeme je pomoglo da se i tu otklone nedoumice. Kao što vidite, danas od strane nekih koji su mene i moje istomišljenike tada kritikovali, čujemo sličnu priču.

Mislite na to što se ponovo govori o dobitnicima i gubitnicima u novoj zajednici?

Nedavno smo bili u prilici da čujemo gospodina Labusa i gospodina Dinkića, ili jednog od njih, ali u svakom slučaju to je poteklo iz G17 da je Srbija u ovom aranžmanu žrtva, da će imati više carinske stope u oblasti crne metalurgije nego što je to Srbiji potrebno, da bi se zaštitili proizvodi nikšićke Željezare. I to je tačno. Kao što je tačno da će Crna gora imati nešto više carinske stope u oblasti tekstila nego što je nama potrebno, da bi se zaštitila tekstilna industrija Srbije. Vjerovatno bismo takvih primjera s jedne i druge strane mogli još da pronađemo.

Dakle, o čemu je tu zapravo reč?

Riječ je o tome da imamo, kao što sam već rekao, dvije različite privredne strukture. U Srbiji, ona se dominantno oslanja na agroindustriju i na druge grane industrije, na druge djelatnosti u okviru industrije. S obzirom da su poljoprivreda u Vojvodini, i metalska industrija u Srbiji, pretrpjele dosta ozbiljne štete tokom posljednjih deceniju i po, potpuno je jasno da Vlada Srbije u ovom trenutku nije u situaciji da lišava ta preduzeća jednog nivoa carinske zaštite, koji će im obezbijediti da se oporave, i da postanu zdravi proizvođači na otvorenom tržištu.
Crna Gora ima svoje prioritete u drugim oblastima, u turizmu i uslugama. Dakle, mi realno nemamo ni približno takvu potrebu da visokim carinskim stopama štitimo svoju industriju ili poljoprivredu. Naprotiv. Mi imamo potrebu za što liberalnijom ekonomijom, za što liberalnijim režimom u svim oblastima, uključujući i vizni režim, da bi dobili što više turista koji će bez barijera dolaziti u Crnu Goru. Isto tako, da bi dobili što je moguće više kvalitetnih i raznovrsnih roba koje će biti element ponude za ekskluzivniju turističku klijentelu koju priželjkujemo u Crnoj Gori. Mi smo donedavno u Crnoj Gori imali prosječnu carinsku stopu oko 3 %, koja se još primjenjuje. Srbija je imala, i još uvijek primjenjuje prosječnu carinsku stopu od oko 10,5 %. Sve je to potpuno logična posljedica razlika o kojima sam govorio. Logika harmoniziacije unutar državne zajednice nas neminovno upućuje na to da se moramo približavati, i tražiti neke srednje vrijednosti. Smatrali smo, i jedni i drugi, da bi bilo poželjno da se te srednje vrijednosti ustanovljavaju na nekom nivou koji će biti bliži evropskim standardima. Jer, proces međusobne harmonizacije je opravdan toliko koliko se istovremeno približavamo evropskim standardima. U osnovi, sve ovo radimo da bismo bili u dosluhu sa evropskom politikom i da bi stvorili uslove za bržu evropeizaciju Srbije i Crne Gore.

Usvojen je Akcioni plan. Da li je on na putu traženih, evropskih standarda?

Po meni, ove su razlike objektivno date. One su sistemskog karaktera, naslijeđene kao posledica autonomnog razvoja Srbije i Crne Gore tokom trajanja treće Jugoslavije. Uvjeren sam da je danas jasno da naši prijedlozi nijesu posljedica niti separatističkog hira, niti nerazumevanja evropske politike. Naprotiv, to je jedno realno upozorenje da će nas ovi procesi neminovno voditi u neke dalje žrtve, koje će tražiti Evropska unija imperativom brze interne harmonizacije. Ja ne kažem da se sve te žrtve ne bi morale podnositi u procesu odvojenog harmonizovanja Srbije i Crne Gore sa Evropskom Unijom. Ali, to bi se dešavalo u jednom procesu koji bi trajao onoliko godina koliko će trajati proces pridruživanja Evropskoj Uniji. Kod Srbije bi drastično obaranje carina značilo slom privrede. A kod Crne Gore bi drastično povećanje carina značilo slom životnog standarda građana. Meni se čini da smo uspjeli u Akcionom planu da dođemo do nekog rešenja koje je te žrtve svelo na minimum. I koje ih je ravnomjerno podijelilo između Srbije i Crne Gore. Dogovor koji smo postigli u Briselu prije neki dan to potvrđuje. Konačno, što je veoma važno, došli smo do rješenja koja nas približavaju evropskim standardima. Znači da prelazimo te dionice koje ionako moramo preći da bismo se kroz proces asocijacije i stabilizacije harmonizovali sa EU.

Previše je emocija u politici, kao i predrasuda, da li su one prevladane?

Slažem se sa Vama. To je uglavnom opredijelilo i stvaranje državne zajednice kakvu danas imamo. Mi smo u vrijeme razgovora o Beogradskom sporazumu imali naspram sebe prilično iracionalan politički stav Srbije, diktiran, kao što sam već rekao, pod dosta značajnim uplivom Vojislava Koštunice i njegove DSS. Takav stav nije ulazio u racionalne analize šta ovakvo rješenje državnog statusa znači za Srbiju i za Crnu Goru. On je bio diktiran prije svega nekim političkim predrasudama, ili predrasudama oko nacionalnog pitanja, posebno nacionalnog pitanja Crnogoraca.
Ipak, imam utisak da se neki ljudi sada u naknadnom procesu, tako da kažem, trijezne i da racionalizuju svoj stav. I da shvataju da nije bilo nesuvislo to što je Crna Gora tada predlagala. Pri čemu nijesam saglasan sa njihovim jednostranim stavom, samo djelimično tačno predočenim javnosti, o isključivim gubitnicima i isključivim dobitnicima. Mi smo tada imali priliku da biramo. Ili ćemo kao dvije države ići dalje, izgrađujući potpuno prijateljske odnose, odnose međusobnog poštovanja, koji respektuju sve ono što je bilo zajedničko u našoj istoriji, i što nas danas povezuje, pomoći jedni drugima da u procesu evropeizacije što brže i jedna i druga država nađu svoje mjesto pod suncem ujedinjene Evrope. Ili ćemo ići, po meni, jednim neracionalnim putem, kao što je kreiranje jednog atipičnog međunarodno pravnog subjekta.
Ali, sada je to dato rješenje. Sada se treba kloniti stalnog preispitivanja okolnosti u kojima smo došli do tog rješenja. Povoljna je okolnost što unija podrazumijeva visok stepen samostalnosti država članica. Dobro je što su i Srbija i Crna Gora na taj način sačuvale visok stepen prava za upravljanje svojom budućnošću, koja je definitivno evropska. Na kraju, imamo sačuvano pravo da poslije tri godine i jedni i drugi u demokratskoj proceduri, neometani jedni od drugih, i neometani od Evropske Unije, možemo da revidiramo rešenje državnopravnog statusa. Ako to već sve imamo, prilično je nelogično da se sada zamajavamo politički tom temom. Neuporedivo je racionalnije da sada svaki dan, svaku nedjelju iskoristimo za ono što moramo raditi, nezavisno od državnopravnog statusa.
Sada je pametnije kazati: imamo ovo rješenje, i treba da vidimo šta u okviru tog rješenja možemo da uradimo da bi ubrzali proces asocijacije i stablizacije sa EU. To je racionalnije i politički neuporedivo produktivnije i poštenije nego se stalno vajkati šta bi bilo kad bi bilo, gubiti vrijeme, i time politički opterećivati javnost.


ANTRFILE

Kroz reforme sudske vlasti i ukupnog pravog sistema Crne Gore moramo stvoriti takve uslove koji će, u uslovima političke stabilnosti, stranom investitoru garantovati da će njegov ulog ovdje biti potpuno siguran. Samo takve države mogu računati na strane investicije. Rekao bih da je taj proces kod nas otvoren, i da su pred Crnom Gorom, kao i pred Srbijom, bolji dani.