Intervju predsjednika Vlade RCG Mila Đukanovića magazinu "Index"

INTERVJU INDEKSU

Vaša Vlada funkcioniše u mnogo stabilnijim političkim uslovima nego što je to bio slučaj ranije. Dugo smo u Crnoj Gori imali nedefinisanu i nestabilnu političku scenu, dok je Vlada, od kada ste Vi na njenom čelu, oslobođena ove vrste pritiska, a to je bio, kako ste i samo govorili, esencijalni preduslov da se punom dinamikom krene u reforme. Da li se u ovom stabilnijem političkom periodu moglo više uraditi, prije svega na poboljšanju životnog standarda samih građana?

Očigledno, Crna Gora je danas bitno politički i bezbjednosno stabilnija nego tokom prethodnih decenuju i po.To je rezultat slijeganja tla u regionu nakon sukoba i žrtava od Slovenije do Makedonije, koji su bili posljedica raspada SFRJ. Takodje, zasluga za to pripada i mudrosti i razboritosti gradjana Crne Gore koji su presudno doprinijeli da upravo ratnička Crna Gora bude jedina ex YU republika na čijoj se teritoriji nije ratovalo.

Stoga današnja Vlada Crne Gore i funkcioniše u bitno povoljnijem političkom i bezbjednosnom kontekstu od svih prethodnih. To je svakako olakšanje koje dodatno obavezuje i potencira odgovornost Vlade za sve ono što građani Crne Gore nestrpljivo očekuju ne samo poslije višegodišnjih strepnji od ratova, pogibija, razaranja i gladi, nego i poslije višedecenijskog perioda socijalističkog razvoja u kojem im je stalno obećavan blisko bogatiji i povoljniji život.

Dakle, ključni problem ove Vlade je trka sa vremenom. Gradjani ne samo da nijesu spremni na nove žrtve koje reforme neumitno traže, nego očekuju brz oporavak ekonomije, otvaranje radnih mjesta i rast životnog standarda. A, razumije se takvi rezultati se ne mogu ostvariti preko noći, niti u prvoj godini rada Vlade u politički stabilnim uslovima.

U prvoj godini mi smo uspjeli da ostvarimo ozbiljne iskorake na planu ekonomskih i demokratskih reformi i da bitno unaprijedimo ekonomski i politički sistem Crne Gore u skladu sa evropskim standardima. Donešeno je više od 40 novih zakona od kojih su mnogi sistemskog karaktera, obezbijedjeni uslovi za njihovu punu implementaciju, tako da danas možemo reći da je većina normativnih rješenja evropskog sistema u primjeni i u Crnoj Gori.

Uporedo sa reformama, radjeno je na ekonomskom oporavku Crne Gore. Najvažniji zadatak je bio obezbjedjenje makroekonomske stabilnosti. Iako je rano suditi o tome nakon samo godinu dana, mogu reći da su uspostavljeni obrisi i te stabilnosti. Ostvarili smo rast BDP više od planiranog, značajan rast zaposlenosti, rast izvoza... Takodje, pad inflacije značajaniji od onog što smo predvidjeli tako da očekujem da ćemo u 2004. godini i u Crnoj Gori imati inflaciju na nivou euro-zone; pad spoljnotrgovinskog deficita... Ostvarili smo državni Budžet. Značajno smo suzbili sivu ekonomiju: rastom izvornih prihoda Budžeta za 45% i registracijom preko 35 hiljada zaposlenih koji su do sada radili na sivom tržištu. A podsjetiću Vas, to je bio jedan od ključnih prigovora i domaćih preduzetnika i potencijalnih stranih investitora.

Naravno, znam da sve ovo nije dovoljno i da ne zadovoljava očekivanje gradjana da se za godinu ili dvije prevazidje i višedecenijsko zaostajanje Crne Gore u ex JU, i neutrališu razorne posljedice ratova u okruženju i sankcija u kući po crnogorski ekonomski sistem. Isto tako, jasno mi je da će gradjani o ovoj kao i svakoj drugoj politici pohvalno misliti tek onda kad njene efekte većina osjeti kroz unapredjenje kvaliteta života. A to još nije slučaj u Crnoj Gori. Mi ovdje obnavljamo svoju kuću na starim, istorijskim temeljima, ali uz poštovanje svih pravila koja nam postavlja evropska arhitektura. A kuća se, bilo stara ili nova, gradi ili učvršćuje, počev od temelja. Svjestan sam da mnogo ljudi još ne vidi i ne cijeni te radove u temeljima evropske Crne Gore, i da će o tome ljepše suditi nakon što ove, i narednih godina, budu uspjeli da jasnije prepoznaju to novo zdanje i svoje šanse u njemu.

Ali nijesam sklon da zbog toga improvizujemo niti da ljudima sijemo iluzije. Ovo je jedino mogući put i obnove države i njenog uredjenja po evropskim pravilima. I taj put ne može niko preći u naše ime. Dakle, mi ćemo morati i više i bolje raditi, i biti realni u očekivanju efekta da bi uskoro živjeli onako kako definitivno možemo i hoćemo, kao sav normalan svijet u Evropi i u 21. vijeku.

Na početku mandata usvojili ste Agendu ekonomskih reformi i definisali ciljeve Vlade. Koliko ste danas bliže ostvarenju onoga što ste gradjanima tada obećali?

Danas smo u ostvarivanju strategije ekonomskih i političkih reformi tačno tu gdje smo i planirali da budemo. To znači da smo realno planirali i odgovorno ostvarili planirano i moguće. Svakako, Crna Gora je danas bliže svojim evroatlantskim ciljevima, samim tim što smo unaprijedili političku i bezbjednosnu i makar početno uspostavili makroekonomsku stabilnost. Brzina sljedećih ostvarenja zavisiće od stvaranja dodatno podsticajnog ambijenta za razmah preduzetništva i za priliv investicija. To su glavne preokupacije ekonomske politike Vlade u 2004. godini. Krenuli smo ofanzivno od početka godine u rješavanje tih pitanja. Ja sam bez ostatka optimista u pogledu stabilnog i dinamički realno mogućeg ekonomskog i demokratskog razvoja Crne Gore.

Aktuelni predmet javnog sporenja u Crnoj Gori je način na koji se sprovodi privatizacija, čak je, po tom pitanju, bilo i težih optužbi na račun Vlade i Savjeta za privatizaciju. Kako komentarišete stalnu kritiku i optužbe nekih političkih i nevladinih krugova oko privatizacije Jugopetrola ?

Privatizacija je veoma važan proces pa je zato sasvim i nužno i logično interesovanje javnosti za njegov tok. Međutim, najveći broj kritika koje se u domaćoj javnosti čuju na račun privatizacije u Crnoj Gori ima političku konotaciju , a ne stručnu i ekonomsku argumentaciju. Ono što me čini zadovoljnim je činjenica da od inostranih konsultanata nijesmo imali nijedan ozbiljan prigovor na račun privatizacije. Da li smo mogli ići brže u taj proces? Odgovor bi mogao biti da. Međutim, tempo privatizacije smo podredili njenoj transparentnosti, kako bismo izbjegli brojne primjedbe koje su na proces privatizacije trpjele neke druge tranzicione zemlje koje su kroz taj proces prolazile prije nas.

Da Vam i konkretno odgovorim-kad je riječ o privatizaciji Jugopetrola, smatram da se radi o najkvalitetnijoj privatizaciji u Crnoj Gori do sada.

4. Najoštriji u kritici su prestavnici Grupe za promjene koji tvrde da je proces privatizacije neregularan, bez koncepta, kao i da se time pokušava legalizovati nezakonito stečeni kapital. Kritike su usmjerene, kako kažu, i na kontinuirano odbijanje Savjeta za privatizaciju da im da elementarne informacije kako se privatizovala neka firma, kao i na Vaš stav da će uvid u privatizaciju imati samo stručna javnost. Vaš komentar.

To je već drugi problem. Tu nije riječ o javnosti procesa privatizacije. Kao što znate on je apsolutno javan: od donošenja zakona u Parlamentu, do postupka sprovodjenja privatizacije po brojnim modelima koje je predvidio i do mogućih žalbi onih koji se u toj proceduri osjete povrijedjenim. Dakle, informacije su dostupne i kritičarima procesa, kao i ukupnoj javnosti. Ali, kritičare to ne zadovoljava, i u tome je problem. Ne Vladin, nego njihov. Oni bi htjeli da budu politički autoritet bez ustanovljenog rejtinga na izborima. Takodje, htjeli bi da budu stručni autoritet na bazi umišljanja o vlastitoj kompetentnosti. Sve po sistemu: ja tebe doktore, ti mene profesore... I svi zajedno eksperti za koje niko ni diljem zadnje evropske provincije zvane Balkan nije čuo. I valjda očekuju da bi to trebalo da me impresionira. Samo što nije.

Ova Vlada ima legitimitet. Stekla ga je onako kako se on u politici stiče na izborima. Svako ko želi da je zamijeni mora je prvo pobijediti na izborima. Takodje, svako ko želi da ga ova Vlada uvaži kao stručnog partnera za rješavanje odredjenih pitanja, recimo za KAP, imao je priliku da svoje reference priloži Vladi i EBRD u postupku tenderskog izbora savjetnika za privatizaciju tog preduzeća. Oni koji se nijesu prijavili vjerujem postupili su tako shvatajući da to ne umiju da rade. I siguran sam, bili su u pravu. To što sad dižu buku izraz je prepoznatljivog mentaliteta prema kome se svo neznanje i nerealna ambicija pokušavaju pokriti politikantskom galamom.

Sada je aktuelna privatizacija Aluminijskog kombinata od čijeg uspjeha, umnogome, zavise ukupni ekonomski tokovi u Crnoj Gori, ali i privatizacija Željezare. Šta očekujete od te dvije privatizacije?

Očekujem novi i snažan impuls ekonomskom razvoju Crne Gore. Nama su potrebni kvalitetni strateški partneri i vjerujem da ćemo ih imati. Sve ćemo uraditi da tako bude.

Realnost u Crnoj Gori je i veliki broj štrajkova. Da li će Vlada nastaviti da parcijalno gasi socijalne požare, isplaćujući plate koje nijesu zarađene na tržištu i tako čuvajući socijalni mir, iako je to u suprotnosti samom zakonu reformi?

Ova Vlada to ne može nastaviti jer to nije ni radila. Upravo suprotno, od prvog dana smo jasno rekli: plate se moraju zaraditi, a onaj ko je u stanju socijalne potrebe, nakon predvidjenih procedura provjere, dobiće od Budžeta socijalnu pomoć.

Kad kažem da se plate moraju zaraditi ne previdjam da u ostvarenju tog cilja i Vlada ima dio obaveza I mi ih izvršavamo: već sam rekao obezbijedili smo stabilne uslove poslovanja: stabilan novac, nisku inflaciju, zdrave banke sa drastično oborenim kamatnim stopama, liberalnu trgovinu. Kroz restrukturiranje preduzeća riješili smo ogroman dio problema tehno-ekonomskih viškova u njima, čak ih i kreditno pomogli da nakon toga obnove proizvodnju. Sada ćemo oboriti stope poreza i doprinosa da bi preduzetnicima ostavili više novca za razvoj. Zajedno sa bankarima kreditno podstičemo preduzetništvo i zapošljavanje. Značajno smo reducirali sivu ekonomiju koja je unosila nezdravu konkurenciju na tržištu.

Drugi dio obaveza je na mikro-nivou. Vlada ne može upravljati preduzećima. To moraju raditi vlasnici ko god da su oni. A to su i radnici i gradjani i privatizacioni fondovi... Oni moraju birati menadžere koji će znati da prave i realizuju biznis planove kojim će preduzeća iz Crne Gore moći da se uhvate u koštac sa evropskom konkurencijom. Taj dio posla ide sporije. Uzrok je u nedovoljnom preduzetničkom i biznis znanju, i u tome što su domaća preduzeća zadnjih godina izgubila korak sa evropskim tržištem. Ali to se može i mora prevazići. Kao što govori primjer svih država Centralne i Istočne Evrope, koje su uspješno realizovale tranziciju.

Iako razjedinjena i slaba opozicija najavljuje demonstracije u pokušaju da izdejstvuje vanredne parlamentarne izbore. Da li su ti zahtjevi za izborima realni?

Ne samo da nijesu realni, nego nijesu ni ozbiljni. Opozicija prosto tumara u potrazi za identitetom, tako da joj priča o izborima služi samo kao pokriće za političku apstinenciju.

Podsjetiću, prije dvije godine opoziciju nije okupio zajednički program nego zajednička mržnja (prema meni i politici koju predstavljam). A sve što počiva na mržnji mora propasti.

Tada su u istom kolu zaigrali zakleti suverenisti i zakleti unitaristi. Šta im se desilo? Prvo, trajno su zbunili svoje članstvo. Drugo, nigdje gdje drže lokalnu vlast ništa nijesu uradili osim što se žale da nemaju para i za to okrivljuju druge kao da besparica nije hronični, decenijski problem Crne Gore.Treće, u svom tom galimatijasu najgore je prošao LS koji je gotovo sasvim izgubio identitet i utopio se u unitarističkom anticrnogorstvu.

Za Crnu Goru bi svakako bilo korisno da ima odgovorniju opoziciju. To bi doprinosilo odgovornosti vlasti. Ali to svakako nije moj posao. Crnoj Gori ne trebaju vanredni izbori, nego redovna i pojačana posvećenost reformama i evropskim ciljevima. Uostalom, šta bi ti izbori danas donijeli sem još žešći fijasko ovakve opozicije.

U javnosti se dugo spekulisalo da li ste, krajem prošle godine, u obraćanju srednjoškolcima, najavili povlačenje sa političke scene. Da li ste se umorili od politike?

Mojim povlačanjem uglavnom spekulišu oni koji iz godine u godinu gube izbore od koalicije čije sam izborne pobjede ja predvodio. Oni su sve izbore tokom poslednjih godina označavali kao izbore na kojima će me eliminasati sa političke scene, a svake su izgubili. Kad su konačno postali svjesni svog fijaska, ostalo im je da se nadaju da ću im pomoći tako što bih se povukao sa političke scene. Imam utisak da se neki od mojih političkih protivnika bude s nadom da će me neka njihova brutalna izmišljotina izbaciti iz takta i da ću reći '' sad mi je dosta '' i povući se iz politike. Moram ih razočarati. Ja tu i nijesam zbog njih, pa se ne bih zbog njih ni povlačio.

Radim težak i odgovoran posao, i u potpunosti sam posvećen ostvarenju strateških nacionalnih interesa Crne Gore. I dalje ću predano raditi na sprovođenju reformi i zadataka koji nam predstoje na putu evropskih integracija.Na to me obavezuje podrška koji su toj politici dali građani Crne Gore. Na tom putu moja ruka saradnje je pružena prema svima , bez obzira na politička opredjeljenja. Crna Gora nam je svima zajednička. Što je dobro za Crnu Goru dobro je za svakog njenog građanina.

Mislite li da bi Vašim eventualnim povlačenjem iz politike DPS bila dovoljno snažna da zadrži pozicije koje ima danas?

DPS je demokratska i snažna partija. Čitav rukovodeći tim DPS čine ljudi od ugleda i povjerenja među građanima. Naše članstvo je stabilno, a partijska mreža na terenu veoma kvalitetna.

No, ipak ne bih govorio o tome ''šta bi bilo kad bi bilo '', jer ja još ne planiram povlačenje iz politike. Na izborima je naš program dobio punu podršku građana i ja sam zajedno sa tim ljudima i našim koalicionim partnerima snažno posvećen realizaciji tog programa.

Nekoliko proteklih godina mnogo se pričalo o aferama u Crnoj Gori. Vi ste mnogo puta kazali da su se neke stvari, kao što je tranzit cigaretama, u određenom periodu, morale raditi da bi Crna Gora uopšte opstala. Da li se moglo spriječiti da to vrijeme ne donese i tako izraženu raslojenost građana Crne Gore?

Teško. Raslojavanje je u samoj srži procesa koji se dogadja u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Izvjesno nećemo svi biti vlasnici kapitala kao što smo to prividno bili u socijalizmu. Jer to nijesu ni svi gradjani Amerike, ni Evrope, ni Kine, ni Rusije, niti jedne zemlje u svijetu. I to je nešto što je iritiralo gradjane svake tranzicione zemlje, najviše one koji su u tim procesima gubili dotadašnju egzistencijalnu sigurnost koju im je pružala sveprisutna država. Ali proces oporavka je tamo, gdje nije kao na Balkanu bilo ratova, išao brzo i ljudi su lako spoznali prednosti rada u uspješnim preduzećima čiji nijesu vlasnici, od neprimanja plata u propalim preduzećima čiji su navodno vlasnici.

Osnovno je pitanje da li se to raslojavanje dogodilo na savršeno zakonit i pravedan način. Vjerovatno ne, kao što nijesam čuo nigdje u svijetu da ljudi misle da je takav proces tranzicije obavljen u njihovoj državi. A mi smo ovdje uz tranziciju imali i ratove i sankcije i gotovo ratno stanje u odnosima sa Srbijom u Miloševićevo vrijeme. To ne znači da bilo koga ko je učinio nešto nezakonito, treba amnestirati. Naprotiv, kao što sam već rekao, nijesam za to da se sa nekim takvim prave nagodbe. Ko god da je nešto nezakonito stekao treba da odgovara i da to vrati onima od kojih je oteto. Ali, nijesam ni za medijsku i političku satanizaciju ljudi na osnovu čaršijskih i malogradjanskih naglabanja. Nažalost, neću reći ništa novo, ali mi u Crnoj Gori najteže podnosimo uspjeh. Mi mnogo iskrenije žalimo nego što se radujemo. Uspješni su kod nas uvijek sumnjivi, iako upravo na uspješnim moramo zasnivati ukupnu strategiju razvoja društva.

Inače, kad bi neko neupućen čitao našu štampu, mogao bi zaključiti da u Crnoj Gori ima najmanje toliko oligarha koliko i u postkomunističkoj Rusiji. A kad bi autore takvog pisanja pitali da nabroji te na koje se odnosi pisanje o nezakonitom bogaćenju i bogaćenju uopšte, vjerovatno bi se sve završilo na prstima jedne ruke. Dakle, problem Crne Gore je da smo, nažalost, svi još uvijek siromašni. I to je posljedica istorijskih okolnosti o kojima sam već govorio.

Državna zajednica Srbije i Crne Gore se nije pokazala kao dobro rješenje naših odnosa, čak ni sve institucije zajednice još nijesu formirane. Pitanje koje se u poslednje vrijeme često postavlja u Crnoj Gori je da li će građani Crne Gore imati priliku da se 2005. godine na referendumu izjasne u kakvoj državi žele da žive?

Gradjani Crne Gore će imati mogućnost da se na referendumu organizovanom u skladu sa odredbama Beogradskog sporazuma i Ustavne povelje izjasne o tome u kakvoj državi žele da žive. To im niko ne može oduzeti ni bilo koja vlast, ni Srbija, ni medjunarodna zajednica. To pravo će svakako omogućiti ova vlast.

Da li smatrate da crnogorski blok prije referenduma mora biti jedinstven i da li bi u tom cilju trebalo tražiti novi model odnosa sa LSCG?

Bilo bi dobro da se demokratski front u Crnoj Gori svakodnevno širi. I da svakog dana više ljudi shvati da je prednost imati svoju kuću u odnosu na status, s obzirom na razlike u veličini, poštenije je reći podstanara u tudjem, nego sustanara u zajedničkom domu. I ja u takav evolutivni proces vjerujem. Kao što vjerujem da članstvo LS ne treba pozivati da na referendumu glasa za nezavisnu Crnu Goru. I bez poziva oni će to učiniti. Naravno, ne mislim da treba bilo šta preduzimati u odnosu na mali kabinet. Tamo je stanje, što bi narod rekao bez lijeka.

U ''procrnogorskom bloku'' koji okuplja i priličan broj nezavisnih intelektualaca i medija primijetan je raskol. Može li to ugroziti demokratizaciju Crne Gore?

Ne. Iako, teorijski, sukob u demokratskom bloku, tačnije ga je tako nazvati nego procrnogorskim, logično otvara šansu da se homogenizuje i prevagne nedemokratski. Mislim da to, ipak, nije moguće i da u Crnoj Gori nikad više ne može pobijediti politika snishodljivog primanja naloga sa beogradskih kanabea, politika arogantnog nametanja volje ''nebeskog'' ovozemaljskim narodima, politika sukoba sa medjunarodnom zajednicom (ili ''dnom dna Evrope'' da citiram jednog od učenijih sledbenika Miloševićeve politike u Crnoj Gori), politika konfederacije sa ''susjednom Grčkom, preko srpske Makedonije ili konfederacije sa Rusijom, Bjelorusijom''. A to je najvažnije.

Za bržu obnovu države i sticanje medjunarodnog priznanja, svakako bilo bi značajno da je demokratski blok homogeniji makar u onome što ne ugrožava ostvarenje tog cilja. Ali, ni tu nema ništa neočekivano za Crnu Goru. Neki su već stali u red za medalje, vjerovatno i za funkcije u toj državi, do koje tek treba da dodjemo. Tek toliko da ostane zapisano da su oni prvi osudili ovu tranzicionu vlast koja je, dakako, ''sumnjiva'' jer se morala varakati sa medjunarodnom zajednicom sprečavajući genocid nad jednim narodom kome su u osvit 21. vijeka bile zavedene najrigoroznije sankcije, jer je morala usred rata i bombardovanja od strane NATO pakta ovdje održati utisak mira, kako ne bi dala ni najmanji impuls vazda ratno pripravnome narodu, jer je baš ona morala otpočeti privatizaciju, koja je već završena u čitavom tranzicionima svijetu... I jer je ta vlast morala raditi ko zna šta sve još što je samo po sebi sumnjivo, dok su ovi naši kritičari umnožavali svoje bogatstvo zapomažući nad Crnom Gorom i debelo naplaćujući svoje antiratno čistunstvo.

No, neka ih. I s njima i bez njih Crna Gora će, u to više niko ozbiljan ne sumnja, uskoro biti punopravan dio savremene evropske civilizacije.

Srbija je nakon parlamentarnih izbora u velikoj političkoj krizi. Da li uspjeh radikala na izborima, Koštuničina uloga premijera i eventualni povratak SPS u izvšrnu vlast, može imati posljedice po Crnu Goru i samu zajednicu?

Srbija je birala svoju vlast. A svi mi koji smo susjedi Srbije, ili na to gledamo iz još dalje perspektive, rezultate tih izbora treba da primimo k znanju. O tome, naravno, možemo imati i jasno saopštavati stavove. Ja svakako mislim da je za demokratski imidž Srbije u Evropi i svijetu bilo bolje da je umjesto manjinske dobila većinsku Vladu, a umjesto SPS kao partnera DS. Vjerujem da to ne bi bilo važno samo za imidž Srbije u svijetu, nego i za stabilnost i dinamiku njenog demokratskog razvoja i reformi. Ali, ima o tome ko da misli i bez mene. Kao što i ja imam prečih tema u Crnoj Gori.

Nije najvažnije pitanje kakav će to odraz imati na državnu zajednicu. Tu je odgovor jednostavan: koja god Vlada Srbije bude poštovala Beogradski sporazum i Crnu Goru kao ravnopravnu državu članicu, imaće u nama pouzdanog partnera.

Važnije je pitanje u kom pravcu će ići Srbija i kojim tempom. To je pitanje od najveće važnosti i za Crnu Goru i za region. Srbija je najveća i najmnogoljudnija država u regionu i svi smo zainteresovani da ona nastavi putem reformi i evropskih integracija. Ja to najiskrenije želim.

Koliko smo od Beogradskog sporazuma do danas bliže Evropi, i da li bi taj hod bio brži da smo krenuli samostalno?

Da. Ključni argument protiv bržeg otpočinjanja procesa stabilizacije i pridruživanja SiCG je nedovršen proces harmonizacije ekonomskih sistema i nedovoljna funkcionalnost institucija. I prigovori su osnovani. Ali, zar nijesam upozoravao, daleko prije nego što smo potpisali Beogradski sporazum, da će biti veoma teško uspostaviti potpuno slobodno unutrašnje tržište SiCG usljed ozbiljnih razlika u ekonomskim sistemima dvije države, posebno na kratak rok. Tada to niko nije želio da čuje. Umjesto toga, lakše je bilo baviti se političkim kvalifikacijama: dukljanski separatizam, nerazumijevanje integracionih procesa u Evropi, zaštita privatnih interesa... I slične trice i kučine.

Danas je i politički najostrašćenijima jasno: da bi ujednačili carinske stope za preostalih 56 proizvoda neophodno je učiniti sljedeće ili da Crna Gora drastično poveća carinske stope za osnovne prehrambene proizvode, čime bi značajno poskupile te namirnice u maloprodaji i dodatno bio ugrožen ionako niski standard stanovnika, ili da Srbija drastično obori carinske stope na te iste proizvode, čime bi još više stimulisala uvoznike i trgovce, i potpisala smrtnu presudu svojim poljoprivrednim proizvodjačima koji su već značajno propali u godinama ratova i sankcija. Kome to treba? Nikome, nadam se.

Slično je i sa nefunkcionalnošću insitucija. Naravno, da državna zajednica nema efikasne institucije jer je tek u nastajanju. Ali, države članice imaju te institucije i carinu i centralnu banku i sanitarne i fitosanitarne inspekcije i sudove i sve drugo što bi zadovoljilo zahtjev partnera sa kojima treba da potpišemo sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Zato i mislim da bi danas Crna Gora i Srbija kao dvije države da smo tim putem krenuli početkom 2001. godine, imali ne samo potpisane sporazume nego i predjene značajne dionice na evropskom putu.

Ipak, realnost je bila drugačija. Prije svega u Srbiji, ali i u EU i u značajnom dijelu Crne Gore. Zato danas mi implementiramo Beogradski sporazum. I naglasimo, to radimo odgovorno kao i dosad, u nadi da će se i tokom ovog prelaznog trogodišnjeg perioda put prema EU učiniti prohodnijim.

Kako komentarišete činjenicu da ste se u posljednje vrijeme našli na udaru štamapnih medija koji su Vam dugo bili nenaklonjeni?

Dugo sam u politici da bih tugovao zato što neki medij o meni govori ili piše loše. Kao što se nisam uznosio ni kad su o meni pričali i štampali hvalospjeve. Mislim da imam realnu predstavu o sebi, da odgovorno povlačim svaki potez u životu i da iza svakog svog poteza stojim, kao i da poštujem moralne standarde naroda u čije ime sam obavljao, i još uvijek obavljam, neke javne i odgovorne poslove. To što često ne povladjujem očekivanju javnosti nije slučajno. Svakako, lakše je demagoški ''plivati nizvodno'', govoreći ljudima ono što bi oni voljeli da čuju. Ali, u tom slučaju, mi bi i dalje bili takvi kakvi jesmo: i nedovoljno radni da bi sami bolje živjeli i nedovoljno tolerantni da bi poštovali svoje okruženje i u njemu gradili trajnu perspektivu mira i multietničke tolerancije. Zato, vrlo namjerno govorim i ono što neko ne voli da čuje, jer mislim da uloga odgovornog državnika nije da podvladjuje, nego i da kreira javno mnjenje.

A što se medija tiče, svakako smatram uspjehom politike koju sam i sam vodio da je tokom ranijih deset godina Crna Gora dobila na desetine novih štampanih i elektronskih medija. I da niti jednom nije zabranjen rad. Ne opterećujem se klasifikovanjem ko mi je naklonjen, a ko ne. Podsjetiću Vas da su lideri malog kabineta još od kako su počeli da artikulišu svoje političke instikte besomučno dosadno saopštavali kako su pokradeni na svim izborima, prije svega zbog predizborne zloupotrebe medija. Onda su odlučili da to prekinu pa su sklopli savez u Parlamentu sa velikosrpskom koalicijom uoči parlamentarnih izbora 2002. godine, i kao orden za političku principijelnost dobili na poklon RTV CG. Brzo su uklonili sve ''ozloglašene ljubitelje DPS'', pravili skandale montirajući saopštenja koja niko normalan nije želio ni da pročita. I šta se desilo poslije toga? Posle toga je naša koalicija pobijedila još ubjedljivije nego na prethodnim izborima.

Dakle, nije najvažnije da li su mediji naklonjeni ili ne, nego da li rade profesionalno ili povladjuju jeftinom senzacionalizmu. Mnogi se zavaravaju da je ovaj drugi pristup ispravan, jer je trenutno tržišno unosan. Ali, tiraži takvih izdanja će sve više bivati obrnuto proporcionalni nivou političke i ukupne kulture, koja je, nadam se da je to nesporno, u usponu. Vjerujem da smo se mediji i ja već dovoljno navikli jedni na druge. O meni su već pisali svašta, očito bez straha da bi im zbog toga htio nauditi. Ali, siguran sam i da ne očekuju da pristanem na licemjerni kvazidemokratski stav da je novinar uvijek u pravu, posebno u sukobu s političarem i da je apriori nedemokratski tužiti novinare za povredu dostojanstva. Ja veoma držim do svoga dostojanstva i štitim ga od svakog ko ga ugrožava i u svakoj prilici.

Pokrenuti su sudski procesi protiv nekih direktora državnih firmi, a protiv nekih su još u pripremi. Da li je to planski obračun sa svima koji nijesu radili po zakonu ili je rezultat redovnih aktivnosti i suda?

Rijetko pratim u sredstvima informisanja izvještaje o nekom medijski zanimljivom sudskom procesu. Istovremeno, to znači da ne znam šta je i da li ima nešto što je u pripremi. Nadam se da je Crnoj Gori kroz istoriju bilo i previše obračuna i da smo na taj dio svoje tradicije stavili tačku. I da niko više neće odgovarati zato što je bio komunista ili antikomunista, član ove, a ne one partije, dio vlasti ili lider opozicije, bivši ili sadašnji direktor. Zakon mora biti jednak za sve, a sudovi kao nezavisan dio vlasti moraju ažurno i profesionalno dijeliti pravdu. Još kad dostignemo nivo gradjanske i političke kulture da tipično malogradjanski ne satanizujemo nikog čak i ako se ogriješio o zakon, a posebno prije nego što to ocijeni sud, i kad isto tako shvatimo da svaka odluka tužioca ili suda koja je protivna našem gradjanskom stavu o datom pitanju ne znači da su tužioci i sudije korumpirani, neznaveni ili politički savitljivi, tek tada ćemo pomoći i državi i sudskoj vlasti, a ponajviše sebi.

Nedavno ste dobili medalju za mir u svijetu od Medjunarodne organizacije svjetskih edukatora mira (IAEWP). Kako kometarišete nastojanje nekih medija i opozicionih političara da priznanje koje ste dobili minimiziraju, a organizaciju koja Vam je priznanje dodijelila prestave nerelevantnom?

Već sam rekao: kao tipično crnogorsku pizmu utemeljenu u tradicionalnom balkanskom privitimizmu. Sada bih u cilju preciznijeg i slikovitijeg opisa autora tih nastojanja dodao: i kao izvor neizmjerne ljudske gluposti. Samo su ljudi slijepi od mržnje u stanju dovoditi u pitanje nagradu koju su primili Indira Gandi, Papa Pavle VI i drugi. Takve moralne i političke vratolomije ne zaslužuju pažnju.


Američka administracija je najavila značajno smanjenje donacija za Crnu Goru u 2005 godini. Da li je to najava drugačijeg odnosa Stejt Departmenta prema Crnoj Gori ili logičan slijed događaja?

SAD su dokazani i trajni prijatelj Crne Gore. Tako je bilo tokom dramatične potonje decenije na Balkanu tako će biti i ubuduće. I to se ne mjeri vrijednošću donacija. Iako su i donacije bile vrlo vrijedne.

Kad je riječ o predlogu finansijske pomoći Crnoj Gori za budžetsku 2004-2005. treba reći da je ovo uobičajeni početak procedure definisanja nivoa te pomoći. I za ovu budžetsku godinu koja traje do 01.10.2004. godine prvobitni predlog bio je 18 mil. US$. Intervencijom Kongresa SAD na kraju se taj iznos uvećao do 35 mil. US$. Dakle, tokom procedure usaglašavanja Budžeta SAD za 2004-2005. godinu vjerujem doći će do korekcije naviše prvobitnog predloženog iznosa. Inače, logično je da se smirivanjem krize u jednom regionu i premještanjem spoljnopolitičke pažnje na druge prioritete u svijetu smanji i finansijska pomoć državama tog regiona.

Ipak, budućnost Crne Gore nije u donacijama. Ja se borim za Crnu Goru koja će koristeći svoje potencijale živjeti od svoga rada, i to ništa lošije od drugih evropskih država. Mi to možemo. I to ne u nekoj nedoglednoj, već u budućnosti koja je već počela. Taj proces će se ubrzavati. Svakodnevno će novi ljudi u Crnoj Gori shvatati da brzina ostvarenja tog ideala slobodne i bogate Crne Gore zavisi od nas i da toj viziji najdjelotvornije mogu doprinijeti tako što će umjesto ispraznog kritizerstva i naglabanja o opštim temama preuzeti odgovornost za sebe u svoje ruke.