Izvještaj o sprovedenoj javnoj raspravi o Nacrtu Carinskog zakona

MINISTARSTVO FINANSIJA

 

 

IZVJEŠTAJ O SPROVEDENOJ JAVNOJ RASPRAVI O NACRTU CARINSKOG ZAKONA

 

 

 

Vrijeme trajanja javne rasprave:

Javni poziv za javnu raspravu o Nacrtu Carinskog zakona objavljen je na internet stranici Ministarstva finansija i portalu e-uprave 13. marta 2020. godine. Na ovaj način, svi zainteresovani subjekti, pozvani su da do 6. aprila  2020. godine, daju svoje primjedbe, predloge i sugestije na Nacrt Carinskog zakona.

Način sprovođenja javne rasprave:

Uz javni poziv za učešće u raspravi objavljen je tekst Nacrta Carinskog zakona sa obrazloženjem, Program javne rasprave, kao i kontakt podaci za dostavljanje primjedbi, predloga i sugestija. Programom javne rasprave predviđeno je održavanje javne rasprave kroz dostavljanje primjedbi, predloga i sugestija na Nacrt Carinskog zakona, kao i održavanje okruglog stola, koje je bilo planirano za 30. mart 2020. godine.  Održavanje okruglog stola je otkazano zbog novonastale epidemioloske situacije, a u skladu sa mjerama Vlade Crne Gore za sprječavanje širenja infekcije izazvane korona virusom.

U ostavljenom roku za javnu raspravu, Ministarstvu finansija nijesu dostavljene primjedbe, predlozi i sugestije na Nacrt Carinskog zakona. Međutim, u neposrednoj komunikaciji sa predstavnicima Privredne komore, koji su članovi Radne grupe za izradu Nacrta Carinskog zakona, dogovoreno je naknadno dostavljanje komentara i sugestija od strane Odbora udruženja špeditera Privredne komore, a koji su dostavljeni 11. juna 2020. godine i uključeni su u ovaj izvještaj.

Učesnici u javnoj raspravi: Imajući u vidu da se javna rasprava održala dostavljanjem primjedbi, predloga i sugestija od strane Odbora udruženja špeditera Privredne komore, u pripremi Izvještaja su učestvovali predstavnici Ministarstva finansija i Uprave carina, koji su članovi Radne grupe za izradu Nacrta Carinskog zakona.

Rezime dostavljenih primjedbi, predloga i sugestija na Nacrt Carinskog zakona sa odgovorima obrađivača:

Odbor udruženja špeditera Privredne komore dostavio je 15 primjedbi, predloga i sugestija, i to:

 

1. U članu 5 Nacrta Carinskog zakona nije objašnjeno kako će se razduživati elektronski TCG, te  se predviđa  i mogućnost upotrebe i pisanog popunjavanja TCG i ostalih dokumenata. Odredbu ovog člana treba precizirati.

Odgovor obrađivača: Ovaj predlog će biti dodatno razmatran tokom pripreme podzakonskih akata za primjenu Carinskog zakona. Naime, član 5 Nacrta Carinskog zakona daje pravni osnov za upostavljanje elektronske razmjene podataka koja će omogućiti bespaparirno poslovanje u postupcima carinjenja robe. Podzakonskim aktima biće detaljnije uređeni način sprovođenja navedenih postupaka, uključujući elektronsku razmjenu podataka. Shodno Nacrtu Carinskog zakona, elektronska razmjena podataka uvodi se kao generalno pravilo od kojeg postoji mogućnost odstupanja samo u posebnim slučajevima (član 5, stav 3, tač. 1 i 2).  

2. Član 6 propisuje da privredni subjekti poslovno nastanjeni na carinskom području Crne Gore, registruju se kod carinskog organa nadležnog za mjesto na kojem su osnovani. U ovom članu nije objašnjeno kako se vrši “registracija kod carinskog organa” te u članu radi preciziranja isto treba da bude navedeno.

 

Odgovor obrađivača: Ovaj predlog će biti dodatno razmatran tokom pripreme podzakonskih akata za primjenu Carinskog zakona. U skladu sa evropskim direktivama iz ove oblasti, registracija podrazumijeva dobijanje jedistvenog registracionog broja EORI važećeg u svim državama članicama, tj. na nivou Carinske unije. U procesu pristupanja EU, Crna Gora ima obavezu usklađivanja postupka registracije sa direktivama. Način registracije biće detaljnije uređen nižim pravnim aktima, sa odloženom primjenom do uspostavljanja odgovarajućeg IT sistema, odnosno do pristupanja CG EU.

3. U članu 9 stav 1 propisuje se da Carinski organ na zahtjev zainteresovanog lica pruža informaciju o primjeni carinskih propisa. Dakle, u Zakonu treba da se navedu rokovi u kojima carinski organ treba da pruži informaciju. U stavu 2 ovog člana propisuje se da ,,svako lice može od carinskog organa tražiti informacije koje se odnose na primjenu carinskih propisa. Takav zahtjev može biti odbijen ako se ne odnosi na radnju koja je u vezi sa međunarodnom trgovinom robe koja je zaista planirana’’. Polazeći od ovakvog tumačenja stvara se ograničenje, te smatramo da carinski organ treba da pruža informacije bez propisivanja ograničenja.

 

Odgovor obrađivača: Sugestija se ne prihvata. Citirani član se odnosi na pružanje informacija zainteresovanom licu, i u osnovi ima  prethodnu informisanost tog lica o uslovima, procedurama i sl. za primjenu carinskih propisa, a u vezi sa planiranim spoljnotrgovinskim prometom. Ovo pružanje informacija nije odlučivanje o zahtjevu pa je standard da se za ovu radnju carinskog organa ne propisuje rok. Takođe, navedena odredba je prisutna i u važećem Carinskom zakonu i u potpunosti je u skladu sa evropskom regulativom. Pored navedenog, u skladu je i sa drugim međunarodnim standardima, kao što je STO Sporazum o trgovinskim olakšicama, gdje se navodi obaveza obezbjeđivanja odgovora od strane nadležnih organa na „razumne“ upite zainteresovanih stranaka.

 

4. Član 11 stav 1 propisuje da svako lice može da imenuje carinskog zastupnika. Tumačeći ovako postavljenu odredbu postavlja se pitanje da li se time isključuje angažovanje carinskog zastupnika.

 

Odgovor obrađivača: Odredba člana 6, stav 1 važećeg Carinskog zakona, takođe predviđa da lice o čijim se pravima i obavezama rješava može odrediti zastupnika za preduzimanje svih ili nekih radnji u postupku koji vodi carinski organ. S tim u vezi u dijelu angažovanja carinskog zastupnika suština normi ostaje ista i u skladu je sa evropskom regulativom.

 

5. Član 13 u stavu 1 propisuje da lice koje podnosi zahtjev za donošenje odluke koja se odnosi na primjenu carinskih propisa, dužno je da dostavi nadležnom carinskom organu sve informacije koje zahtijeva, kako bi mogao da donese tu odluku. Stav 6 istog člana propisuje da nadležni carinski organ donosi odluku iz stava 1 i o tome obavještava podnosioca zahtjeva bez odlaganja, a najkasnije u roku od 120 dana od dana prihvatanja zahtjeva. Članovi Odbora udruženja špeditera smatraju da rok od 120 dana treba skratiti, a sa razloga ekonomičnosti i efikasnosti.

 

Odgovor obrađivača: Sugestija se ne prihvata. Imajući u vidu potrebu punog usaglašavanja Carinskog zakona sa evropskom regulativom koja propisuje navedene rokove, smatramo da navedene rokove nije moguće revidirati. Takođe, Carinskim zakonom u ovom dijelu propisani su maksimalni rokovi, u kojima se sprovode složeni poslovi koji u pojedinim slučajevima podrazumijevaju opsežne radnje za utvrđivanje ispunjenosti uslova za npr. odobravanje pojednostavljenih postupaka, davanje AEO statusa, izdavanje OTI i OIP. Napominjemo da carinski organ odluke iz svoje nadležnosti donosi u trenutku kad se steknu uslovi za to, i u skladu sa praksom, ukoliko ista nije uslovljena utvrđivanjem prethodnog pitanja (npr. labaratorijsko ispitivanja sastava robe kod eksterne laboratorije za izdavanje OTI), odluka se najčešće donosi u mnogo kraćem roku nego što je 120 dana. Napominjemo da će se Nacrt Carinskog zakona u ovom dijelu dodatno usaglašavati sa Ministarstvom javne uprave. 

 

6. U članu 20 tačka 6 propisano je da odluke o OTI i OIP se poništavaju ako su zasnovani na netačnim i nepotpunim podacima podnosilaca zahtjeva. Ovakva formulacija u nacrtu Zakona nije precizna sa razloga što se odluke o OTI i OIP poništavaju ako su zasnovani na nepotpunim podacima, te carinski organ ne bi smio izdati odluku na nepotpunim podacima.

 

Odgovor obrađivača: Navedena norma Nacrta Carinskog zakona se odnosi na situacije kada carinski organ naknadno utvrdi da je odluka donešena na osnovu netačnih i nepotpunih podataka koje carinski organ nije posjedovao u trenutku odlučivanja o zahtjevu.

 

7. Član 30 propisuje da lice čuva isprave i podatke iz člana 10 stav 1 ovog zakona, najmanje tri godine, na bilo koji način dostupan i prihvatljiv za carinski organ. U ovom članu treba precizirati rok obaveze čuvanja isprava i podataka.

 

Odgovor obrađivača: Navedenom normom definiše se minimalni rok od tri godine za čuvanje isprava i podataka, u skladu sa izuzecima iz člana 30 st. 5 i 6. U skladu sa Nacrtom Carinskog zakona nakon isteka roka od tri godine, prestaje obaveza čuvanja isprava i podataka iz člana 10 stav 1.

 

8. Članom 64 treba precizirati da carinski dug nastaje neovlašćenim/neprijavljenim unosom robe na carinsko područje Crne Gore, jer je ovo definisanje i preciziranje od značaja za poslovanje članova Odbora udruženja špeditera.

Odgovor obrađivača: Član 64 Nacrta zakona definiše mjesto nastanka carinskog duga, dok je nastanak carinskog duga zbog neispunjavanja obaveza definisan članom 56 Nacrta. Isti predviđa da za robu koja podliježe plaćanju uvoznih dažbina, carinski dug pri uvozu nastaje i zbog neispunjavanja jedne od obaveza utvrđenih carinskim propisima koje se odnose na unos strane robe u carinsko područje Crne Gore, njeno izuzimanje ispod carinskog nadzora, ili kretanje, preradu, smještaj, privremeni smještaj, privremeni uvoz ili raspolaganje tom robom unutar tog područja.

9. Član 65 stav 1 propisuje da ,,Ako carinski organ zahtijeva da se položi obezbjeđenje za plaćanje carinskog duga koji je nastao ili koji bi mogao nastati, to obezbjeđenje treba da pokrije iznos uvoznih ili izvoznih dažbina i ostalih dažbina nastalih u vezi sa uvozom i izvozom robe. Ovim članom nije definisano kako se razdužuje obezbjeđenje i kako špediter dobija obavještenje da je obezbjeđenje razduženo. Dosadašnja praksa je pokazala da špediteri nemaju potvrdu da je obezbjeđenje razduženo i da je roba napustila carinsku teritoriju Crne Gore.

 

Odgovor obrađivača: Član 74 Nacrta Carinskog zakona definiše Razduživanje obezbjeđenja, kojim se propisuje da carinski organ razdužuje obezbjeđenje odmah kada se carinski dug ili obaveza po osnovu drugih dažbina koje se naplaćuju pri uvozu ili izvozu, ugasi ili više ne može da nastane.

Uprava carina je kreirala moderan i efikasan Elektronski servis za privredu koji omogućava elektronsko praćenje stanja bankarskih garancija i njihovih opterećenja (zaduženja i razduženja) kao i potraživanja i uplata po osnovu carinskog duga u realnom vremenu, koji je dostupan svim zainteresovanim carinskom obveznicima.

Implementacijom NCTSa koji obuhvata i Sistem za upravljanje garancijama - GMS modul, biće definisana pravila i uslovi za elektronsku komunikaciju u tranzitnom postupku između carinskog organa i nosioca postupka tranzita, kao i set elektronskih poruka koje će se razmjenjivati. Takođe, Nacrtom Carinskog zakona je predviđeno i da će bliži način razduživanja instrumenta obezbjeđenja propisati Vlada (član 74 stav 3).

10.  Član 101 stav 2 nije jasan. Naime, ovim članom je propisano da se roba unosi u slobodnu zonu direktno, bilo vodenim ili vazdušnim putem ili, ako se unosi preko kopna, bez prolaska kroz drugi dio carinskog područja Crne Gore, ako se slobodna zona graniči sa kopnenom granicom između Crne Gore i druge države. Polazeći od prednje navedenog člana postavlja se pitanje da li se uopšte roba u slobodnu zonu moze unositi kopnenim putem sa prelaskom kroz drugi dio carinskog područja Crne Gore sa TCG ili ne. Ovakav stav se može tumačiti i da se u zonu može unositi preko kopna samo u zonama koje su na granici carinskog prostora Crne Gore sto bi dovelo do tumačenja da se u zoni u Baru i Podgorici ne može unositi roba kopnenim putem.

 

Odgovor obrađivača: Postupanje sa robom u slobodnoj zoni, unošenje i iznošenje iz slobodne zone definisano je u Odjeljku 3 Nacrta zakona. Odredba člana 101 Nacrta zakona, koji propisuje obavezu lica koje unosi robu u carinsko područje Crne Gore da je preveze na odgovarajuće mjesto,  omogućava unošenje robe u slobodnu zonu, kao dio carinskog područja Crne Gore direktno, vodenim, vazdušnim i drumskim putem, ukoliko je u okviru zone luka, aerodrom ili se slobodna zona graniči sa kopnenom granicom između Crne Gore i druge države.

 

11. Član 140 propisuje da carinski organ na osnovu carinskih i drugih propisa zahtijeva da roba koja je bila podnešena carinarnici bude uništena o tome obavještava držaoca robe. Stav 2 istog člana propisuje da troškove uništavanja snosi držalac robe. Tumačeći odredbu člana 140 privredni subjekti smatraju da treba preispitati obavezu pokrivanja troškova od strane držalaca robe, te je ispravnije da se članom propiše da to bude u obavezi  vlasnika robe.

 

Odgovor obrađivača: Sugestija se ne prihvata. Ova odredba je usaglašena sa članom 197 Carinskog zakona EU kojim je takođe propisano da troškove uništenja robe snosi držalac robe (holder of the goods). Članom 4 stav 1, tač. 31 Nacrta Carinskog zakona držalac robe definiše se kao lice koje je vlasnik robe i koje ima slična prava raspolaganja robom, ili koje ima fizičku kontrolu nad robom. Shodno navedenom držalac robe može biti i vlasnik robe. 

 

12. Član 160 stav 1 propisuje da je Nosilac nacionalnog postupka tranzita odgovoran za:

1) podnošenje robe u nepromijenjenom stanju i dostavljanje zahtijevanih podataka odredišnoj carinarnici u propisanom roku i u skladu sa mjerama koje je preduzeo carinski organ kako bi obezbijedio identifikaciju robe;

2) poštovanje carinskih odredaba koje se odnose na postupak;

3) polaganje obezbjeđenja kako bi se osiguralo plaćanje iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina koji odgovaraju carinskom dugu ili iznosa drugih dažbina koje mogu nastati za robu, osim ako nije drugačije predviđeno carinskim propisima.

 

Polazeći od ovako postavljene odredbe nije precizirano ko je nosilac nacionalnog postupka tranzita (da li je to deklarant ili prevoznik). Stoga, ovaj član treba precizirati na način da se odredi nosilac postupka tranzita.

Odgovor obrađivača: Sugestija se prihvata. U članu 160 stav 1 će se definisati nosilac nacionalnog postupka tranzita kao lice koje podnosi deklaraciju ili za čiji račun se ta deklaracija podnosi.

13.  U članu 176 stav 1 uvozne dažbine u visini od 3% na mjesečnom nivou na vrijednost robe su definisane  kao previsoke jer se za 3 godine plaća cjelokupna carina kao da je roba uvezena a rok do koga roba moze ostati u postupku privremenog uvoza je 10 godina. Nekada se naknada naplaćivala na vrijednost amortizacije robe.

Odgovor obrađivača: Navedeno predstavlja međunarodni standard iz Konvencije o privremenom uvozu Svjetske carinske organizacije, gdje je ova stopa limitirana do 5%. S obzirom na evropsku praksu korišćenja stope od 3%, kao i da je važećim zakonom takođe definisana stopa od 3%, smatramo je opravdanom. Napominjemo da se, u skladu sa važećim zakonom takođe, iznos uvozne carine koja se plaća za robu u postupku privremenog uvoza s djelimičnim oslobođenjem od plaćanja uvozne carine određuje za svaki mjesec ili za dio mjeseca u kojem se roba nalazi u postupku u visini od 3% od iznosa carine koju bi trebalo platiti za robu kad bi ona bila stavljena u slobodni promet na dan prihvatanja carinske deklaracije za stavljanje robe u postupak privremenog uvoza, a ne 3% od vrijednosti robe.

14.  Član 202 stav 2 propisuje da lice iz člana 200 stav 1 ovog zakona dužno je da držaocu robe ili deklarantu plati naknadu za štetu nastalu zbog obustavljanja puštanja ili zadržavanja robe, ako je do neosnovanog obustavljanja puštanja ili zadržavanja robe došlo na zahtjev tog lica. Stoga, postavlja se pitanje kako špediter moze natjerati lice iz ovog stava da mu nadoknadi štetu zbog zadržavanja robe ako do zaustavljanja nije došlo na njegov zahtjev već je to Carinski organ uradio po službenoj dužnosti, te se postavlja pitanje, da li u tom slučaju Carinski organ nadoknađuje štetu.

 

Odgovor obrađivača: Carinski organ može obustaviti puštanje robe ako posumnja da se radi o povredi prava intelektualne svojine, na zahtjev nosioca prava intelektualne svojine ili po službenoj dužnosti. Ukoliko carinski organ obustavi puštanje robe po službenoj dužnosti, shodno važećim odredbama koje su usaglašene sa evropskom regulativom, obavještava lice koje ima pravo na podnošenje zahtjeva o zadržavanju robe istog dana, ili odmah nakon što je obaviješten deklarant ili držalac robe. Carinski organ će pustiti robu ako navedeno lice u roku od četiri radna dana od dostavljanja obavještenja o zadržavanju robe ne podnese zahtjev za zaštitu svojih prava. Imajući u vidu prethodno navedeno, carinski organ ne nadoknađuje štetu držaocu robe ili deklarantu, s obzirom da je nosilac prava intelektualne svojine dužan da dostavi zahtjev za zaštitu prava u propisanom roku. U suprotnom, carinski organ će pustiti robu i nastviti započeti carinski postupak.

 

15. Članovi Odbora udruženja špeditera smatraju da u dijelu nacrta Carinskog zakona kojim se propisuju kaznene odredbe treba propisati blaže kazne.

Odgovor obrađivača: Sugestija se ne prihvata. U dijelu propisivanja visine novčane kazne za svako od utvrđenih kršenja materijalnih odredbi Carinskog zakona, dužni smo se kretati u okviru raspona visine novčanih kazni koje su propisane Zakonom o prekršajima, odnosno  članom 24, koji, izmedju ostalog, predviđa i mogućnost propisivanja dvostrukog maksimuma. Napominjemo da su prije nego je stupio na snagu postojeći Zakon o prekršajima, visine kazni bile propisivane u odnosu na vrijednost robe, i  to u rasponu od jednostrukog do petostrukog iznosa vrijednosti robe, što je za privredu bilo nepovoljnije. Takođe, navedene odredbe će se usaglašavati i sa Ministartsvom pravde.

 

DIREKTORAT ZA PORESKI I CARINSKI SISTEM

Podgorica, 30. 10. 2020. godine                                                                                   GENERALNA DIREKTORICA

Biljana Peranović