Umjetničko veče u „Kući Rista Ratkovića“

 

U svom govoru Hadžić je izjavio: „Bijelo Polje i okolni polimski gradovi od davnina su stjecište umjetnika i rasadnik intelekta odakle su se diljem svijeta raspršili velikani pisane riječi, darujući svjetskoj baštini dragulje koji se danas prepoznaju kao neke od najznačajnijih vrijednosti svejtske kulturne bastine.

Od starih tekstova spomenuo bih Miroslavljevo Jevanđelje koje je upravo ovdje nastalo i predstavlja jedan od najznačajnijih kulturnih spomenika nulte vrijednosti ne samo crnogorske već Balkanske i Evropske kulturne baštine.

Takođe, ne mogu da ne spomenem i sandžačkog Homera Avda Međedovića koji je zajedno sa svojim opusom danas najznačajniji ambasador, bjelopoljske, sandžačke i crnogorske duhovnosti u najširim svjetskim razmjerama, iako već poodavno nije među živima.

Da li je to Limska voda, da li su to zraci s ovih planinskih masiva koji drže ovaj kraj da se ne otisne u visine, a sa druge strane svima nama koji hodimo po njemu daje inspiraciju da dosegnemo vrhove;

Ne znam šta je, ali znam da je oduvijek ovdje klijala vrhunska umjetnička intelektualna misao koja je nadilazila i lokalne i državne okvire i predstavljala dostignuća kojih smo i danas svjedoci i zahvaljujući kojima baštinimo ovo veliko kulturno bogatstvo smatrajući ga zajedničkim vrijednostima i dostignućima. Upravo nalazeći se u ovom hramu umjetnosti, kući velikog Rista Ratkovića, ne mogu a da ne spomenem njegov značaj ne samo za kulturu i uzdizanje Bijeloga Polja na mapi kulturnih dešavanja Evrope već i njegov udio u diplomatiji nekadašnje zajedničke države ali i to da nikada nije zaboravljao svoje korijene, svoj Lim i svoje Bijelo Polje.

Pored njega u tom rasprsnuću izvan svog korita i izlijevanju ka rijekama crnomorskog sliva , na ušću Save u Dunava, značajnu poziciju i reputaciju stekli su velikani poput Miodraga Bulatovića i Mihajla Lalica.

Mihajlović koji je ovaj kraj i svoje bijelo Polje doživio kao Leleju i to ovjekovječio u jednom od svojih najveći romanskih ostvarenja. Takodje i jedno od otisnutih imena, koje je i tamo gdje god se nalazilo, najprije na ušću Save u Dunava, a onda i u prekookeanskim vodama, naš Milovan Đilas uvijek nosio Polimlje, Mojkovac i Bijelo Polje, zaslužuje da bude spomenut ovdje i to ne samo zbog političkog udjela i kapitala koji smatramo i našim, u stvaranju antifašističkog otpora u Europi već i u svojom intelektualnom i ljudskom čestitošću, hrabrosti i odlučnosti da i nakon osvajanja slobode ostane dosljedan onim principima i idealima na kojima je počivala revolucionarna borba.

Isto tako u tom teškom vremenu svoj pečat na prostoru zajedničkog življenja ostavili su i velikani poput Rifata Burdžovića Trsa i Muhameda Mula Musića. Sa druge strane, potiskivali su se iz ovog korita umjetnici i na druge strane, u tom periodu najčešće prema Vrelu Bosne, Željeznice, Miljacke, gdje su najveće vrhove svoje umjetnosti dosegli velikani Bijelog Polja i cijele Crne Gore naši Ćamil Sijarić, Marko Vešović i drugi, pa sve do Zagreba i široke Save gdje su se svojim umjetničkim dostignućima, jedan od kanonika savremene hrvatske literature ali i naše, Nusret Idrizović.

Puno je i onih koje su privukle mutne vode Vardara, koji su tamo ugnijezdili svoje toprake i odatle napravili sve one važne pomake i kulturne podvige, najčešće se referirajući na surovo vrijeme vasika i svih onih iznimno bremenitih iskušenja kojima su naši ljudi iz Bosne izloženi.

Mnogo je onih koji su se otisnuli s ovih naših prostora, ovdje spominjem samo one koje je voda Lima iznijela izvan granica Crne Gore, ne umanjujući ni značaj svih onih koji su plivali uzvodno uz Moraču, Zetu i tamo dalje prema moru, niti onih koji su se spustili dolinom Ibra prema Raški i Novome Pazaru, poput Ismeta Rebronje, niti onih koje su lađe odnijele put crnoga Deniza i Bosfora, iako bi se u budućnosti mnogo više trebalo i njima posvetiti. Dešavanja s kraja 20. stoljeća doprinijela su tome da se iz ovog našeg Limskog korita intelekt i bistrina uma razlije širom svijeta, pa tako danas imamo svoje ambasadore kulture u Zapadnoj Evropi koji su postigli vrhunske razultate a neki od njih su i veceras sa nama.“

Umjetničko veče je organizovano u tri dijela, ,,Veče poezije” na kojoj su se čuli stihovi Marina Čaveliša, Aleksandre Čvorović, Faiza Softića, Lene Ruth Stefanović, Biljane Ampovske Obradović, Ferida Muratovića, Nadije Rebronje, Mirsade Bibić Šabotić, Željka Sekulovića, Selme Skenderović, Envera Muratovića, Ljubice Katić, Rajka Joličića, Momčila Zekovića.

Drugi dio večeri obilježio je afirmisani gitarski duo Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića, koji su dobitnici Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja koje se dodjeljuje u čast Dana državnosti Crne Gore.

Na kraju je nastupila likovna izložba renomiranih umjetnika kao što su: Momir Knežević, Zvonko Pavličić, Skender Bajrović, Petar Vujošević, Pero Nikčević i Zake Prelvukaj.

Velika čast i privilegija ove večeri bila je i ta, da je novac od prodaje slika doniran u humanitarne svrhe Centru za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju „Tisa“, a nagradu je uručio v.d. direktor Hadžić članu upravnog odbora centra, Vesni Minić.

Zaključak ove večeri znak je da su upravo humanost i solidarnost načela koja prevazilaze razlike i podijeljenosti i podsjećaju na ljudsku potrebu da se ulaganjem u opšte dobro brišu granice među ljudima, snaže institucije i poštuje čovjek, njegov intelekt i sposobnost stvaranja u svim segmentima društva.