Autorski tekst, Ivana Radulovića, objavljen u dnevnom listu "Vijesti"

Euro, zvaničnu valutu Evropske unije, koju koristi 16 od 27 država članica, sačinjavajući eurozonu , kao i još pet evropskih zemalja, sa postojanjem (Monako, San Marino i Vatikan) ili bez postojanja zvaničnog ugovora (Crna Gora i Kosovo), svakodnevno upotrebljava oko 327 miliona evropljana.

Nakon što se svjetsko finansijsko tržište upoznalo sa eurom januara 1999. godine, par mjeseci kasnije, dobitnik Nobelove nagrade, Milton Fridman pisao je svom prijatelju, italijanskom ekonomisti, Antoniu Martinu: „Kao što znate, ja sam vrlo skeptičan kada je riječ o euru i veoma sam sumnjičav kako će funkcionisati. Međutim, ja sam sada manje pesimističan, nego što sam bio ranije samo zato što nikada nisam očekivao da bi različite zemlje bile u mogućnosti da postignu stepen discipline koji je od njih zahtijevan kako bi se kvalifikovale za uvođenje eura.“

Novembra 2009. godine postaje svima jasno da euro zapada u ozbiljnu nevolju. Problemi nastaju kao rezultat ekonomske krize koja je teško pogodila Grčku, koja već nekoliko godina „prikriva“ loše ekonomske performanse – budžetski deficit dostiže čak oko 12,7 procenata BDP-a, što je preko tri puta više od kriterijuma definisanih mastrihtskim sporazumom. Strahovi o finansijskoj situaciji u ovoj mediteranskoj zemlji dovode do pada vrijednosti eura. Najpoznatije svjetske rejting agencije, Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch smanjuju dugoročni rejting Grčkoj. U januaru, Vlada Papandreu-a predstavlja javnosti program stabilnosti, kojim se obavezuje da će smanjiti budžetski deficit na 2,8% BDP-a u 2012. godini. Obećanje vlasti prihvaćeno je sa skepticizmom. Mnogi sumnjaju da će Atina biti dovoljno jaka da se odupre pritisku moćnih sindikata u radikalnim naporima za smanjenjem deficita, dok drugi sumnjaju da će se Grci uzdržati od ponovne manipulacije ekonomskim podacima.

U februaru, ministri finansija Njemačke i Holandije - dvije zemlje eurozone koje su prije uvođenja eura imale najjače valute u EU - njemačku marku i Holandski gulden - najavljuju da neće pomoći Grčkoj. Uprkos EU propagandi po kojoj građani Unije dijele zajednički evropski nacionalni identitet, trenutna situacija nam govori drugačije. Kako je glavni urednik Financial Times Deutschland-a primijetio: „Španija vjeruje u „više Evrope“. Da li je to slučaj i sa Njemačkom, ostaje da vidimo.“ Međutim, ne možemo kriviti ni Merkelovu. Štaviše, Njemačka privreda teško preživljava krizu. U 2009. godini, njemački BDP opao je za 5%, što predstavlja najveći pad još od rata. Nespremnost da se pomogne Grcima prilično je izražena i u drugim zemljama eurozone koja se trenutno suočava sa stopom nezaposlenosti radne snage od 10%, najvećom od uvođenja jedinstvene valute. Krizi je, takođe, na ruku išlo oklijevanje i nedoumica prezentovani od strane vlada eurozone i Evropske centralne banke usljed nepostojanja jasnog signala o spremnosti da se pruži pomoć vladi u Atini. Neuspjeh, prije svega, je rezultat neslaganja među članicama oko pronalaženja pravog odgovora.

Šta više, kriza je pokazala postojanje problema strukture u eurozoni, izraženim kroz nepostojanje ravnoteže između pune centralizacije monetarne politike i održavanja gotovo svih instrumenata ekonomske politike na nacionalnom nivou. Jednostavno, strukturni problem je nastao kao rezultat činjenice da monetarna unija nije sastavni dio političke unije. Važne ekonomske odluke (budžetska politika, socijalna politika, kreditni propisi, itd) se donose na nacionalnom nivou. Nepostojanje političke integracije dovodi do stvaranja ekonomske i budžetske divergencije što otežava mogućnost postizanja dogovora, kao što smo imali priliku i da vidimo.

Nakon završetka prvog kvartala, preduzete mjere daju ohrabrujuće rezultate. Vlada u Atini smanjila je plate u javnom sektoru, zamrznula penzije i povisila poreze kako bi za gotovo trećinu smanjila budžetski manjak (na 8,7 posto BDP-a). Lideri dvije moćne evropske ekonomije, francuske i italijanske, mišljenja su da je grčka vlada preduzela odvažne mjere, pri čemu su spremni da joj pomognu, jer bi ostavljanje Grčke na cjedilu imalo posljedice i po njih i po zajedničku valutu. Žan Klod Triše, predsjednik Evropske centralne banke, smatra da su preduzete mjere veoma uverljive i da ih Grčka strogo i energično sprovodi, što je od ključnog značaja.

Krajem aprila dolazi do preokreta – zemlje eurozone postižu dogovor – ministri finansija odobravaju mehanizam hitne kreditne pomoći u iznosu od 80 milijardi eura. Sve članice eurozone učestvovaće proporcionalno svojoj ekonomskoj snazi u obezbjeđivanju kredita Grčkoj, što znači da će ubedljivo najveći zajmodavac biti upravo Njemačka, bez čijeg učešća bi svaki dogovor bio uzaludan. Uz još 30 milijardi eura, koje bi prezaduženoj Grčkoj trebalo da stavi na raspolaganje Međunarodni monetarni fond, bi mogao da bude pokušaj spasavanja bez presedana. Grčki premijer, Jorgos Papandreu, ocjenjuje je da odluka ministara eurozone šalje vrlo jasnu poruku da "niko više ne može da se igra sa našom zajedničkom valutom, niti sa našom zajedničkom sudbinom". Zar upravo ovo nije radila Grčka prethodnih godina?!

Koliko će postignuti sporazum doprinijeti obnovi narušenog imidža eurozone, kao i Evropske unije u cjelini, vidjećemo u narednim mjesecima. EU mora jasno pokazati da posjeduje sistem koji je u mogućnosti da se nosi sa sličnim problemima u budućnosti – potrebno je mnogo više od ad hok solucija. Naravno, mnogo će zavisiti od same Grčke, da li će u narednom periodu istrajati u sprovođenju obećanih reformi. Ostatak svijeta gleda sa zabrinutošću zbog nedostatka strateškog razmišljanja i odsustva političkog jedinstva.

Može li EU preživjeti sve ovo? To je teško reći. Ali jedna stvar je jasna – nestabilnost eura će poslati investitorima jasan signal da potraže sigurno utočište – američki dolar.

mr Ivan Radulović, samostalni savjetnik u Ministarstvu finansija

Autor je magistar ekonomskih nauka na Univerzitetu Westminster u Londonu