- Vlada Crne Gore
Ministarstvo finansija Autorski tekst, mr Ivana Radulovića, samostalnog s...
Pažnja: Sadržaj ove stranice je dio arhivskog sadržaja i odnosi se na prethodne sazive Vlade Crne Gore. Moguće je da su informacije zastarjele ili nerelevantne.
Arhiva
Autorski tekst, mr Ivana Radulovića, samostalnog savjetnika u Ministarstvu finansija, objavljen u rubrici "Forum" u dnevnom listu Vijesti
Objavljeno: 01.01.2010. • 17:57 Autor: Ivona Mihajlović - administrator
Globalna ekonomska efikasnost zahtijeva potpunu slobodu prometa robe i usluga, kao i slobodno kretanje faktora proizvodnje. Kada je riječ o jedinstvenom tržištu EU, ekonomska efikasnost se ostvaruje kroz regionalnu ekonomsku integraciju ovog tržišta, jezgro koje leži u „č;etiri slobode“ – kretanje robe, usluga, kapitala i radne snage. Slobodna trgovina ide u korist potrošača, dok proizvodnju treba obavljati samo kada može biti najefikasnija. Rezultirajuće promjene u raspodjeli ostvarenih prihoda moraju biti prihvatljive, dok socijalne i ekološke posljedice ne bi smjele da nadmaše ekonomsku korist koja proizilazi iz slobodnog kretanja.
Stepen prihvatljivosti slobode kretanja varira. Kada se primenjuje na robu i usluge, slobodna trgovina se u načelu favorizuje, dok se postizanje sporazuma u praksi, često pokazuje teškim – šta zemlja uvoznica smatra značajnim, zemlja izvoznica može tumačiti kao necarinsku barijeru u trgovini. Shodno tome, EU je implementirala princip uzajamnog priznavanja, koji je podržan od strane nad-nacionalnih (supranational) zakonskih okvira, kako bi se osigurao slobodan promet u okviru jedinstvenog tržišta. To znači da, uz nekoliko izuzetaka u okviru definisanih kriterijuma, proizvodi koji se legalno prodaju u jednoj državi članici, mogu se prodavati širom EU.
Jedan od paradoksa globalizacije je da zemlje koje pozdravljaju unutrašnju mobilnost kapitala su, u najboljem slučaju, samo nevoljno priznale potencijalnu korist od mobilnosti radne snage. U eri globalizacije često mislimo da se sve više krećemo ka svijetu globalizovane ekonomije, što može biti tačno kada je riječ o robi i kapitalu, ali prekogranična mobilnost radne snage naizgled postaje sve više ograničena. Agencija EU za osnovna prava (FRA), u svom posljednjem Izvještaju, koji je objavljen 09. decembra 2009. godine navodi da se imigranti i manjine u EU suočavaju sa visokim nivoom diskriminacije, pri čemu većina tih incidenata ne bude prijavljena nadležnim vlastima. Istraživanje je obuhvatilo 23 hiljade ljudi iz svih država članica EU i pokazuje da je diskriminacija najizraženija na poslu i u procesu traženja posla. U aprilu ove godine, Belgija je odlučila da ukine ograničenja na mobilnost radne snage za većinu novih država članica EU, ali će restrikcije i dalje važiti za Bugarsku i Rumuniju. U maju 2004. godine osam bivših komunističkih zemalja su postale članice EU i njihovi radnici se još uvijek suočavaju sa preprekama u nekim evropskim zemljama. Neke od zemalja koje nijesu nametale restrikcije radnicima iz ovih osam zemalja ili su ih ukinule u maju 2006. godine, uvele su ograničenja za državljane Bugarske i Rumunije. Restrikcije mogu biti na snazi najviše sedam godina - sve do maja 2011. godine, kada je riječ o zemljama koje su pristupile bloku u 2004. godini i do 2014. godine, kada je riječ o Bugarskoj i Rumuniji.
Izgleda da je preokupacija i kvantitativna i kvalitativna: imigranti ne smiju biti brojni i moraju ispunjavati kriterijume ekonomske i socijalne prihvatljivosti. Dakle, izuzeci su pojedinci koji su od strane Vlade ocijenjeni kao visoko kvalifikovani u zanimanjima u kojima je prisutna oskudica kvalifikovane radne snage na domaćem tržištu. Sa aspekta globalnog napretka, ključno pitanje koje se postavlja je vrijednost koja se dodaje prozvodnji koju migranti već ostvaruju, kao rezultat njihovog premještanja na mjesto gde je njihov rad više produktivan. Dopunsko pitanje je da li je dodata vrijednost unaprijed odlučena, kao rezultat ograničavanja kretanja drugih pojedinaca (mnogo veće grupe) koji se ne smatraju dovoljno kvalifikovanom radnom snagom. Iako je teško precizno procijeniti, vjerovatno je da bi prostorna raspodjela radne snage predstavljala značajan trošak za globalnu ekonomiju.
Prisutna je motivacija za mnogobrojnim ograničenjima mobilnosti radne snage, iako ih je u praksi često teško razgraničiti. Neki od faktora su: kulturne razlike, bezbjedonosni problemi, strah da će konkurencija na tržištu rada dovesti do nižih plata, nedoumice oko pritisaka na javnu potrošnju i infrastrukturu i zabrinutost zbog korišćenja zemljišta i prirodnih resursa. Prva dva faktora su u suštini politička: u svojim ekstremnim manifestacijama mogu poprimiti oblik ksenofobije. Takva osjećanja podrazumijevaju spremnost da se prihvati ekonomija sa nižom agregatnom proizvodnjom i prihodima, nego što bi inače bio slučaj sa postojanjem višeg stepena otvorenosti. Cijena ovog oblika globalizacije smatra se previsokom.
Kada je riječ o tržišnoj konkurenciji, to je pitanje dobitnika i gubitnika. Nisko kvalifikovani (i nisko plaćeni) radnici često su ranjivi u konkurenciji sa došljacima, pa su potencijalni gubitnici u procesu slobodnog kretanja radne snage. Segmentacija tržišta rada može se izvršiti u (potencijalno) tri nivoa: građani, legalni imigranti i ilegalni imigranti. Zapošljavanje legalnih imigranata je ograničeno u skladu sa propisima relevantnog zakonodavstva. Kada je moguće izbjeći ove propise i radnik se zapošljava ilegalno, on je plaćen niže nego što bi bio da je legalno zasnovao radni odnos. Dugoročno, ova segmentacija mogla bi da se uporedi sa stratifikacijom u drevnim društvima, gdje samo dio društva uživa puna prava državljana. Postojanje značajnih segmenata populacije (kao što su ilegalni imigranti) ima potencijalno štetan uticaj na društvenu strukturu, i može se javiti mogućnost da oni budu amnestovani. Pitanje koje se postavlja je kako da se izbjegnu dalje ilegalne imigracije? Ovo se može ostvariti kroz stimulaciju mobilnosti kapitala, gdje radnici spriječ;eni da se kreću i traže posao zaključuju da posao nalazi njih.
Kada je u pitanju pritisak na javnu potrošnju i infrastrukturu, često se misli da je to posljedica imigracije. Brojni problemi koji se javljaju kao rezultat povećanog broja stanovnika javljaju se u oblastima obrazovanja, saobraćaja, zdravstvene zaštite i dr. Međutim, treba priznati da povećane rashode (barem donekle) pokrivaju porezi i troškovi plaćeni od strane imigranata. Imigrantske grupe, koje uglavnom čine radnici nastoje da budu neto kontributori budžeta javnog sektora.
Na kraju, iako globalnim ekonomskim integracijama upravljaju jake sile, evidentno je i postojanje moćnih ograničavajućih faktora. I pored snažnih ekonomskih argumenata, prepreke koje utiču na mobilnost faktora, prije svega radne snage, i dalje su izuzetno jake.
Stepen prihvatljivosti slobode kretanja varira. Kada se primenjuje na robu i usluge, slobodna trgovina se u načelu favorizuje, dok se postizanje sporazuma u praksi, često pokazuje teškim – šta zemlja uvoznica smatra značajnim, zemlja izvoznica može tumačiti kao necarinsku barijeru u trgovini. Shodno tome, EU je implementirala princip uzajamnog priznavanja, koji je podržan od strane nad-nacionalnih (supranational) zakonskih okvira, kako bi se osigurao slobodan promet u okviru jedinstvenog tržišta. To znači da, uz nekoliko izuzetaka u okviru definisanih kriterijuma, proizvodi koji se legalno prodaju u jednoj državi članici, mogu se prodavati širom EU.
Jedan od paradoksa globalizacije je da zemlje koje pozdravljaju unutrašnju mobilnost kapitala su, u najboljem slučaju, samo nevoljno priznale potencijalnu korist od mobilnosti radne snage. U eri globalizacije često mislimo da se sve više krećemo ka svijetu globalizovane ekonomije, što može biti tačno kada je riječ o robi i kapitalu, ali prekogranična mobilnost radne snage naizgled postaje sve više ograničena. Agencija EU za osnovna prava (FRA), u svom posljednjem Izvještaju, koji je objavljen 09. decembra 2009. godine navodi da se imigranti i manjine u EU suočavaju sa visokim nivoom diskriminacije, pri čemu većina tih incidenata ne bude prijavljena nadležnim vlastima. Istraživanje je obuhvatilo 23 hiljade ljudi iz svih država članica EU i pokazuje da je diskriminacija najizraženija na poslu i u procesu traženja posla. U aprilu ove godine, Belgija je odlučila da ukine ograničenja na mobilnost radne snage za većinu novih država članica EU, ali će restrikcije i dalje važiti za Bugarsku i Rumuniju. U maju 2004. godine osam bivših komunističkih zemalja su postale članice EU i njihovi radnici se još uvijek suočavaju sa preprekama u nekim evropskim zemljama. Neke od zemalja koje nijesu nametale restrikcije radnicima iz ovih osam zemalja ili su ih ukinule u maju 2006. godine, uvele su ograničenja za državljane Bugarske i Rumunije. Restrikcije mogu biti na snazi najviše sedam godina - sve do maja 2011. godine, kada je riječ o zemljama koje su pristupile bloku u 2004. godini i do 2014. godine, kada je riječ o Bugarskoj i Rumuniji.
Izgleda da je preokupacija i kvantitativna i kvalitativna: imigranti ne smiju biti brojni i moraju ispunjavati kriterijume ekonomske i socijalne prihvatljivosti. Dakle, izuzeci su pojedinci koji su od strane Vlade ocijenjeni kao visoko kvalifikovani u zanimanjima u kojima je prisutna oskudica kvalifikovane radne snage na domaćem tržištu. Sa aspekta globalnog napretka, ključno pitanje koje se postavlja je vrijednost koja se dodaje prozvodnji koju migranti već ostvaruju, kao rezultat njihovog premještanja na mjesto gde je njihov rad više produktivan. Dopunsko pitanje je da li je dodata vrijednost unaprijed odlučena, kao rezultat ograničavanja kretanja drugih pojedinaca (mnogo veće grupe) koji se ne smatraju dovoljno kvalifikovanom radnom snagom. Iako je teško precizno procijeniti, vjerovatno je da bi prostorna raspodjela radne snage predstavljala značajan trošak za globalnu ekonomiju.
Prisutna je motivacija za mnogobrojnim ograničenjima mobilnosti radne snage, iako ih je u praksi često teško razgraničiti. Neki od faktora su: kulturne razlike, bezbjedonosni problemi, strah da će konkurencija na tržištu rada dovesti do nižih plata, nedoumice oko pritisaka na javnu potrošnju i infrastrukturu i zabrinutost zbog korišćenja zemljišta i prirodnih resursa. Prva dva faktora su u suštini politička: u svojim ekstremnim manifestacijama mogu poprimiti oblik ksenofobije. Takva osjećanja podrazumijevaju spremnost da se prihvati ekonomija sa nižom agregatnom proizvodnjom i prihodima, nego što bi inače bio slučaj sa postojanjem višeg stepena otvorenosti. Cijena ovog oblika globalizacije smatra se previsokom.
Kada je riječ o tržišnoj konkurenciji, to je pitanje dobitnika i gubitnika. Nisko kvalifikovani (i nisko plaćeni) radnici često su ranjivi u konkurenciji sa došljacima, pa su potencijalni gubitnici u procesu slobodnog kretanja radne snage. Segmentacija tržišta rada može se izvršiti u (potencijalno) tri nivoa: građani, legalni imigranti i ilegalni imigranti. Zapošljavanje legalnih imigranata je ograničeno u skladu sa propisima relevantnog zakonodavstva. Kada je moguće izbjeći ove propise i radnik se zapošljava ilegalno, on je plaćen niže nego što bi bio da je legalno zasnovao radni odnos. Dugoročno, ova segmentacija mogla bi da se uporedi sa stratifikacijom u drevnim društvima, gdje samo dio društva uživa puna prava državljana. Postojanje značajnih segmenata populacije (kao što su ilegalni imigranti) ima potencijalno štetan uticaj na društvenu strukturu, i može se javiti mogućnost da oni budu amnestovani. Pitanje koje se postavlja je kako da se izbjegnu dalje ilegalne imigracije? Ovo se može ostvariti kroz stimulaciju mobilnosti kapitala, gdje radnici spriječ;eni da se kreću i traže posao zaključuju da posao nalazi njih.
Kada je u pitanju pritisak na javnu potrošnju i infrastrukturu, često se misli da je to posljedica imigracije. Brojni problemi koji se javljaju kao rezultat povećanog broja stanovnika javljaju se u oblastima obrazovanja, saobraćaja, zdravstvene zaštite i dr. Međutim, treba priznati da povećane rashode (barem donekle) pokrivaju porezi i troškovi plaćeni od strane imigranata. Imigrantske grupe, koje uglavnom čine radnici nastoje da budu neto kontributori budžeta javnog sektora.
Na kraju, iako globalnim ekonomskim integracijama upravljaju jake sile, evidentno je i postojanje moćnih ograničavajućih faktora. I pored snažnih ekonomskih argumenata, prepreke koje utiču na mobilnost faktora, prije svega radne snage, i dalje su izuzetno jake.
Vezani članci:
Da li vam je sadržaj ove stranice bio od koristi?