Autorski tekst, Ane Ivanović, samostalne savjetnice u Ministarstvu finansija, objavljen u rubrici "Forum" u dnevnom listu Vijesti

Korijeni ideje današnje Svjetske trgovinske organizacije smješteni su u malom gradu američke države nezvanične parole ’’živi slobodno ili ne živi uopšte’’, Breton Vudsu, Nju Hempšir. Možda je upravo ova simbolika i korespondirala težnjama ka globalnoj poslijeratnoj političkoj i ekonomskoj obnovi izraženoj u zaključcima Konferencije UN-a o potrebi slobodnog i supranacionalnog regulisanja monetarnih i finansijskih pitanja na kraju Drugog svjetskog rata, koji će staviti tačku na ideologiju izolovanih nacionalnih ekonomija. Potencijalni ’’stub ekonomske saradnje’’, rečeno u duhu jezika evropskih integracija, predložen pod nazivom Međunarodna trgovinska organizacija, koji bi predstavljao najbolji pokazatelj postignutog uravnoteženja platnog bilansa ratom oslabljenih zemalja i polugu razvojnim projektima, propisao pravila fer i liberalne međunarodne ekonomske utakmice, zahvaljujući američkom Kongresu nikada nije ugovorno potvrđen. Idejni tvorci Maršalovog plana smatrali su da bi ova međunarodna organizacija, bila, ipak, previše ’’radoznala’’ sa stanovišta unutrašnjeg ekonomskog urečenja. Zato će Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT) iz 1947. godine, po svojoj pravnoj prirodi ugovor, a faktičkoj kvazi međunarodna organizacija, funkcionisati sa osnovnom misijom smanjenja barijera u trgovini robom, kroz sistem redukcije carinskih stopa, kvantitativnih ograničenja i subvencija, do uspostavljanja WTO-a. Osnažena kvalitativno, uvođenjem novih oblasti i uspostavljena pravno i insitucionalno, WTO predstavlja međunarodnu organizaciju osnovanu sporazumom iz Marakeša 1995. godine, čiji se fokus aktivnosti odnosi na na nadzor i liberalizaciju međunarodne trgovine. Korpus njenog pravnog tijela čini set sporazuma (o osnivanju, o robama, uslugama, intelektualnoj svojini, dodatni sporazumi i aneksi i dr.), dok njeno članstvo dostiže zavidan broj od 153 države koje su kreatori preko 95% svjetske trgovine i 30 posmatrača, potencijalnih kandidata. Njome upravlja Ministarska konferencija, Generalni savjet koji sprovodi politike na svakodnevoj osnovi i kome odgovaraju savjeti za robe, usluge i intelektualnu svojinu, kao i Generalni direktor imenovan od strane konferencije. Osnovni principi na kojima se WTO zasniva su nediskriminacije – princip jednakosti u tretmanu domaćih i stranih proizvoda uvezenih na teritoriju članice; reciprociteta; ispunjenja obaveza predviđenih ugovorom; transparentnosti; kontrolisanih ograničenja. Za nas nainteresantnija potencijalna pristupnica WTO-u je, svakako, Crna Gora. Nakon podnošenja formalnog zahtjeva za članstvo, 23. decembra 2004. godine, na sjednici Generalnog savjeta formirana je Radna grupa sa zadatkom da ovaj zahtjev razmotri. U vremenu koje će doći pregovori će se odvijati na multilateralnom, bilateralnom i plurilateralnom nivou. Multilateralni pregovori predstavljaju faktički presjek nacionalnog zakonodavstava sa pregledom reformi neophodnih za usvajanje i implementaciju standarda i procedura WTO-a, koji se u formi Završnog izvještaja dostavljaju Radnoj grupi. Plurilateralni pregovori vođeni su u oblasti domaće podrške u poljopivredi i izvoznim subvencijama. Bilateralni pregovori u svojoj biti predstavljaju ekonomsko pravo i slobodu države članice na otvaranje posebnih pregovora o zahtjevima za ustupke u dijelu pristupa tržištu roba i tržišta usluga. Crna Gora je potpisala bilateralne pregovore sa Evropskom unijom, Kinom, Švajcarskom, Brazilom, Norveškom, Kanadom, Japanom i USTR –om SAD-a. Ipak, Ukrajina, pretposljednja članica WTO-a i zemlja sa petnaestogodišnjim stažom sopstvenog pregovaračkog umijeća, pred samo finale crnogorske pristupne utakmice dostaviće elektronskim putem, zahtjev za otvaranje bilateralnih pregovora sa Crnom Gorom koji se odnosi i na robe i na usluge. Ovaj zahjev Ukrajine doći će samo 20 dana prije zatvaranja procedure konačne verifikacije našeg pristupnog paketa. Interesantno je primijetiti iznenadnu zainteresovanost ove zemlje za trgovinsku razmjenu sa Crnom Gorom, čiji udio u našoj ukupnoj trgovini iznosi 0.02%, dok registrovani uvoz iz Ukrajine u Crnu Goru iznosi 0.2% ukupnog crnogorskog uvoza. Ponekad brojke zaista ’’govore glasnije’’ od napisanih redova. Formalno-pravno gledano, ovaj zahtjev je bio moguć, s obzirom da član XII Sporazuma iz Marakeša, kojim se ugovorno definiše pristupanje, ostavlja prostor slobodnoj interpretaciji proceduralnih pravila. Od podnošenja zahtjeva održane su četiri runde bilateralnih pregovora i ne samo da nijedan zahtjev nije povučen, već se njihova numeracija kontinuirano povećavala. Dok uloženi rad i energija crnogorskog pregovaračkog tima govore o faktičkoj jednostranosti pojma bilateralne saradnje, zvanična pozicija sačekaće svoje mjesto u agendi Generalnog direktora WTO-a. Umjesto zaključka, navodi prof. dr Gordane Đurović, glavnog pregovarača za pristupanja Crne Gore u WTO-u na konferenciji održanoj u Ženevi u decembru 2009. godine: ’’U stvarnosti, neki bilateralni pregovori su problematični i čine samu završnicu procesa veoma teškom. U tom smislu, željela bih da vas pozovem da razmotrite mogućnost jačanja uloge ombudsmana za zemlje koje pristupaju. Pri tome, potrebno je razmotriti i pripremu novog dokumenta sa jasnijim pravilama pristupanja, koji će biti fokusiran ne samo na pravila, već i na sam sadržaj pregovora. Crna Gora očekuje razumijevanje i podršku svih članica WTO-a. Ovo nije zahtjev za „zaštitom trećih zemalja”, nego zahtjev za podizanjem svijesti o problemu koji postoji u procesu pristupanja WTO-u, a koji nije samo bilateralno pitanje, nego sistemsko. Crna Gora je već platila cijenu sa godinom provedenom u „međuprostoru” u procesu pristupanja. Danas, ovo je samo problem Crne Gore. Ali, sjutra ovo već može biti problem svih drugih zemalja koje se nalaze u procesu pristupanja. Molim vas da imate to u vidu. To je naša zajednička odgovornost’’.