MILO ĐUKANOVIĆ, PREDSJEDNIK VLADE CRNE GORE
(Govor na Svečanoj akademiji Gospodar Ivan Crnojević,
Cetinje, 12.11.2010. godine)
Dame i gospodo,
Ekselencije,
Uvaženi vjerski velikodostojnici,
Poštovani građani Crne Gore,
Svaka riječ bilo kojom svečarskom prigodom izgovorena na Cetinju namah briše granice između sadašnjosti i prošlosti. Čini se da ništa nije tako čvrsto vezano sa prošlošću, čak i onom koja se više ne pamti, ništa kao istorijski sjaj naše prijestonice.
Svaki grad ima jedinstvenu biografiju. Svaki grad svjedoči o duhu svojih žitelja nepristrasno iscrtavajući i vlastiti portret. Grad Cetinje posebno. Živom memorijom, otrgnutom od muzejskih izloga, Cetinje, iznad svega, svjedoči o zadužbini njegovog osnivača, velikog gospodina knjaza, Gospodara Ivana Crnojevića.
Uprkos patini čitavih pet vjekova i dvije decenije, Cetinje nosi znamenje Ivanovog autentičnog strategijskog skrovišta – dvora, utvrde i države u jednom.
Varošica s nešto više od dvije desetine kuća, sa kovačnicama i lokandom; nastala iz nužde, iz žudnje za slobodom, uz konak Crnojevića i Bogorodičinu crkvu, opstala je kroz vjekove kao simbol svekolikog crnogorskog trajanja. Na tom stiješnjenom prostoru podlovćenske Crne Gore, Gospodar Ivan Crnojević, započeo je stvaranje novog državnog jezgra.
Kako stoji u istorijskim zapisima, prema zavjetu koji je dao pred Bogorodičinom ikonom u njenom hramu u Loretu, odmah po useljenju dvora pristupilo se gradnji Cetinjskog manastira.
I , “nevidljiva ruka – kazao bi pjesnik – u zamjenu za stradanje, podarila je blizinu neba i kamena u podlovćenskoj strmini, a narod Crne Gore povukla je u visinu.”
Vještom diplomatijom, pregovorima, ali i pobunama i političkom taktikom primirja, kao i dinastičkim vezama, a kad je trebalo i krvareći za hljeb i so narodni i za primorske gradove jednako, Ivan Crnojević je kroz borbu neprestanu, sa vizijom samopouzdanog državnika, jednom za dovijek, udario temelje državi imena Crna Gora.
Bilo je to doba uporne i neustrašive odbrane identiteta, države, crkve i lične slobode. Vrijeme bolnog prestanka jedne i začetka nove državotvorne i državnopravne tradicije, tokom tegobne druge polovine XV stoljeća.
Nju najpotpunije izražavaju neustrašivi duh Crnojevića, državotvorstvo i kulturno pregnuće Ivanovo, a potom i Đurđevo.
“I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje, u slavu i hvalu Gospođe i Majke Božije, u ime njenog Roždastva i napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha i nazvah ga Mitropolijom zetskom…” – državnička pojava Ivana Crnojevića uvjerljivo razobličava tadašnje stereotipe i predrasude o balkanskim vladarima.
U burnom vremenu, na razmeđi Istoka i Zapada, hrišćanstva i islama, katoličanstava i pravoslavlja, vladarsko ustrojstvo dvora Crnojevića potvrđuje samobitnost Crne Gore koju je Gospodar brižljivo temeljio, učvršćujući kako nacionalnu svijest, tako i spoznaju o političkoj i kulturnoj individualnosti.
Država Ivana Crnojevića je nakon osmanskog perioda postala obrazac u borbi za opstanak – uređivanjem plemenskog života, djelovanjem Zbora i ulogom i uticajem Cetinjske mitropolije, institucija koje su tokom vremena opstajale i iznova doprinosile jačanju duha slobode i samobitnosti Crne Gore.
Da je državnopravna i imovinska tradicija Crnojevića u Crnoj Gori znamenita i duboka pokazuje mnoštvo podataka koji svjedoče o povjerenju u pravednost Gospodarevu: ”Mi stojimo na zemlju đe ne ostavio Gospodar Ivan Crnojević kao i svakoga u to vrijeme” – tako su u Humcima branili svoja imovinska prava 1638. godine, u sporu oko zemlje sa Cetinjskim manastirom.
Crnogorska su plemena svoja vlasništva, pa i ona izgubljena u vrijeme osmanske vlasti, dugo vezivala za vrijeme Ivana Crnojevića, tražeći da se poštuju dogovori koje je upravo on sa predstavnicima svih oblasti svoje države imao kao Gospodar koji je imenovao i mitropolite.
I imovina Cetinjske mitropolije, utvrđena poveljama, bila je utoliko sigurnija što je bila pod zaštitom vladara. Baš zahvaljujući tome, Cetinjska mitropolija je u uslovima osmanske prevlasti nad Srbijom 1459., ukidanjem Pećke patrijaršije, postala nezavisna crkvena institucija u državi Crnojevića.
Kasnije, početkom XVIII vijeka, kada je Cetinjska mitropolija postala političko središte Crne Gore, a njeni mitropoliti iz porodice Petrović-Njegoš nasljedni vladari, svi su svoje vladarske prerogative vezali za posljednje Crnojeviće. Stoga su Petar I i Petar II Petrović Njegoš, kao i knjaz Danilo i kralj Nikola državnu tradiciju Ivana Crnojevića koristili kao istorijsko pravo na teritoriju Crne Gore, pozivajući se u brojnim proklamacijama na ”ivanbegovinu”. Upravo, to je bio osnov za utemeljenje istorijskog prava Crne Gore kada su širene njene granice – pozivanjem na teritorijalna dosezanja Duklje, Zete u vrijeme Balšića i Crne Gore u doba Crnojevića.
Oslanjanjem na ostavštinu i tradiciju ove dinastije, i Cetinjska mitropolija i Crna Gora, održavaju svijest o vlastitoj državi.
Savremena Crna Gora je čitav jedan poseban svjetonazor, artikulisan zahvaljujući biografijama ličnosti poput Ivanove, koje je pouzdano uznosio duh zapadne civilizacije, a koje su danas inspiracija za naš ideal evropskog humanizma.
Čak i narodno sjećanje zbira vjerovanja i simbole najrazličitijeg značenja iz vremena Crnojevića do danas – kroz predstavu Ivanovog zvona, Ivanove štamparije, gospodar Ivanove žuči i radosti, do u narodu uvriježene pjesme o žutoj dunji i narandži u Ivana gospodara…
Crna Gora pomno pamti da su Crnojevići politički i kulturno zračili prostorom Zapadnog Balkana, pamti i kolika je njihova zasluga za procvat uzvišene umjetnosti i djelatnosti živopisaca i pečatnika – štampara.
Prve prese crnogorskog pečateljstva dopremljene su iz Venecije još u doba Ivanove vladavine 1488. Na tim presama je jeromonah Makarije, sa sedam đakona pečatnika, započeo štampanje knjiga, prvih na slovenskom jugu – pet zadivljujućih knjiga koje Gospodar nije živ dočekao.
Rukopisne knjige i štampane inkunabule, kao i urezivanje dvoglavog orla raširenih krila u kapitele na ulazu Bogorodičnog hrama na Ćipuru, onog orla koji stoji i na zastavi Stefana Crnojevića i na pečatu u darodavnoj povelji Ivanovoj, kao i sva zaostavština, rukotvorine i živopis iz doba Crnojevića – sve to svjedoči o Crnojevićima ktitorima i mecenama.
Primjeri uzleta neporobljenog i nezarobljenog crnogorskog duha, očigledni su primjeri pripadnosti Crne Gore Crnojevića civilizacijskom pokretu nepresušnih duhovnih mogućnosti – kulturnom vrelu Renesanse.
Ideali i ostavština ovakvih ”vjernih sinova slobodnog otačastva – koji su bili spremni živote prinijeti na oltar slobode i uvijek i drugim narodima u pomoć priteći” – Crnojevića, ali i znamenitih crnogorskih dinastija Vojislavljevića, Balšića i Petrovića, svjedočanstva su autentičnog crnogorskog trajanja.
Od Ivanovog pečata do danas, Cetinje u tom trajanju stoji kao poprište svakog velikog crnogorskog iskušenja i ogledalo svakog crnogorskog istorijskog trijumfa.
Cetinje uvijek vidimo sudbinski neodvojivo i poistovjećeno sa državnom, pravnom i političkom istorijom Crne Gore. Kao autentični dvor – utvrdu Crnojevića, kao minijaturnu metropolu evropskog stila u obnovljenoj kraljevini Petrovića, ili u današnjem obličju autentičnog urbanog stjecišta moderne Crne Gore.
Sa Cetinja smo krenuli i na Cetinje se vratili da objavimo istorijsku pobjedu, obnovu crnogorske nezavisnosti 21. maja 2006. godine.
Na Cetinju je topografija svih naših padova i uspona, gdje se vrednuje postignuto i kritički mjeri i odslikava stvarnost naše nove evropske Crne Gore.
I, zaista, poziv na naduhnuće najboljom crnogorskom tradicijom i na ponašanje u duhu najviših principa političke evropske kulture, sa Cetinja se, s punim pravom, sluša kao objava budućnosti. Ovoj generaciji Crnogoraca pripalo je da bude obnoviteljska. Taj zadatak smo mogli i možemo obaviti zato što smo imali i imamo od koga učiti – od slavnih predaka, državotvoraca sa vizijom, pregalaca poput Gospodara Ivana Crnojevića.
Crna Gora je danas svoja na svome, prijateljski okrenuta susjedima, evropskim i svjetskim državama. Stvorili smo uslove da sami odlučujemo o svojoj sudbini,spremno dočekujemo sve izazove i, uzdižući se iznad podjela, gradimo otvoreno i demokratsko društvo po mjeri savremene evropske civilizacije.
Poziv na istrajnost i plemeniti duh zajedništva, na dijalog i suživot, na struku i umijeće, preduzimljivost i odgovornost – jednom riječju na moderno evropejstvo – neka nas večeras obaveže: učinimo više i bolje za dobrobit naše prijestonice, a time i svih naših ljudi, i naše Crne Gore.
U ime Cetinja koje nam je povjereno u nasljeđe i koje čuvamo za nasljeđe.
U slavu Gospodara Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja, koji je danas konačno našao spokoj u zavjetnoj crkvi na Ćipuru, u ime vječne Crne Gore, njenoga imena i slobode.