Dužnička kriza u Evropi je rezultat višedecenijskih strukturnih slabosti, zaostajanja u konkurenti i pretjeranog rasta države blagostanja. Narastajući javni dugovi i problem u bankarskom sektoru prijete da ekonomski parališu evropsku ekonomiju.
Piše: dr Milorad Katnić
Danas se gotovo sve države u Evrope suočavaju sa povećanim eksternim rizicima, te snažnim socijalnim i političkim otporima prema promjenama. Male i otvorene ekonomije, posebno sa neinvesticionim kreditnim rejtingom i nemogućnošću pristupu fondovima EU, moraju ojačati fiskalnu stabilnost.
U prethodne tri godine, Crna Gora je sprovela jednu od najznačajnijih fiskalnih konsolidacija, a njen najveći dio odnosio se na rashodnu stranu. Državna potrošnja je, na godišnjem nivou, smanjena za preko 300 miliona eura, sa 51 odsto na 40 odsto BDP-a. Time je građanima i privredi dugoročno smanjen fiskalni teret, a Crna Gora se svrstala u države sa umjerenom potrošnjom u Evropi.
Smanjenje državne potrošnje omogućilo je smanjenje budžetskog deficita sa više od 5 odsto BDP-a koliko je iznosio 2009 i 2010. godine na projektovanih 2,5 odsto u 2012. godini. Postojani deficit od izbijanja krize do danas donio je rast javnog duga, koji danas iznosi 46 odsto BDP-a, što Crnu Goru svrstava u umjereno zadužene države.
Neodrživost trendova rasta javnog duga: Iako po fiskalnim parametrima Crna Gora zadovoljava Mastristske kriterijume, trendovi rasta javnog duga su nepovoljni i neodrživi. Toga moramo svi biti svjesni. Zato se u Crnoj Gori moramo složiti oko najvažnijeg fiskalnog cilja: smanjenja deficita i smanjenja duga.
Istovremeno, od same visine potrošnje, deficita i javnog duga, važniji je kvalitet i rezultat. Eventualni deficit je prihvatljiv jedino ukoliko je u funkciji realizacije produktivnih kapitalnih projekata koji će podstaći ekonomski rast.
Smanjenje potrošnje i deficita može biti put u ekonomsku propast ukoliko nije u funkciji rasta. Zato najvažniji ekonomski cilj mora biti održivi ekonomski rast, podstaknut strukturnim reformama, unapređenjem poslovnog ambijenta i efikasnijom državnom administracijom.
U ovom kontekstu, osnovni pravci buduće politke javnih finansija treba da budu:
Do 2014. godine ući u zonu budžetskog suficita; izmjeniti organski zakon o budžetu i uvesti srednjoročni budžet, kao dodatni mehanizam fiskalne kontrole; definisati fiskalna pravila; očuvati kreditni rejting; obezbijediti sredstva za finansiranje budžeta i kapitalnih projekata od međunarodnih finansijskih institucija, Svjetske banke, EIB-a i EBRD-a; Dodatno poboljšati efikanost penzionog sistema kroz provjeru prava osiguranika i izmjenama zakona ne proširivati prava, unaprijediti efikasnost socijalne zaštite, na način da penziona i socijalna davanja ne bi bila stimulans za nezasnivanje formalnih radnih odnosa; zadržati postojeće poreske stope i, u slučaju suficita, smanjiti doprinose; dalje raditi na smanjivanju sive ekonomije i monopolskog ponašanja na tržištu.
Dalje je potrebno učešće kapitalnog budžeta, posebno ulaganja u oblasti putne i komunalne ifrastukture, treba dostići najmanje 10 odsto ukupnog budžeta ili najmanje 5 odsto BDP-a;
U slučaju ostvarivanja jednokratnih prihoda, kroz SDI ili privatizaciju, sredstva iskoristiti za smanjivanje duga, posebno skupog od 2009. godine.
Smatram da će kvalitet vođenja javnih finansija (po prethodno navedenim smjernicama) u narednih deset godina oprijedijeliti, u velikoj mjeri, perspektive ove države za znatno duži vremenski period.
Slijede godine privrednog rasta: Pred Crnom Gorom su godine ekonomskog rasta koje će biti na nivou od oko 5 odsto. U to sam siguran i ima više razloga na čemu temeljim otimizam: turizam i energetika su globalno brzo rastuće grane u kojima je Crna Gora konkurentna; proces euroatlatnskih integracijama, koji je tek pred nama, iz iskustva drugih zemalja, donosi ekonomske benefite i podstiče rast; otvorenost ekonomije i unapređenje poslovnog ambijenta smanjuju transakcione troškove i čine ekonomiju konkurentnijom; struktura crnogorske ekonomije, koja se uprkos krizi transformisala u veoma fleksibilan i žilav mikro i mali privatni sektor, kvalitenija ponuda radne snage itd.Stope rasta, a time i budžetskih prihoda ne smijemo iskoristiti da povećamo mandatornu potrošnju, bez obzira koliko to bilo politički i socijalno primamljivo. Ne smijemo učinimo javnu potrošnju rigidnijom, a da linearnim povećanjem zarada i ostalih davanja iz budžeta umanjimo konkuretnost ekonomije i destimulišemo zapošljavanje u privatnom sektoru. Buduće suficite treba iskoristiti za smanjivanje duga i stvaranje fiskalne rezerve. Državna potrošnja i nivo duga treba da teže relativnom učešću u BDP-u manjem od 30 odsto, a poreske stope moraju biti konkurentne, čime će javne finansije biti siguran i snažan podsticaj održivog ekonomskog rasta.