Elvira Cvrk za DN ističe kako ima želju da i treći put učestvuje u misiji ISAF u Avganistanu
Stariji vodnik I klase Vojske Crne Gore Elvira Cvrk, prva je Crnogorka koja je već dva puta učestvovala u misiji ISAF u Avganistanu, kao član medicinskog tima. Na taj potez odlučila se, kako kaže, iz ljubavi prema profesiji koju obavlja, kao i zbog pružanja doprinosa državi. Iako je svjesna svakodnevnog rizika kojem je izložena tokom posla, u razgovoru za DN otkriva da joj je zadovoljstvo da tokom obavljanja profesionalnih zadataka ima mogućnost da ispolji dozu humanosti.
Otkud Vi u vojnoj uniformi?
Oduvijek sam gajila ljubav prema vojsci. Sticajem okolnosti prije četrnaest godina sam počela da radim kao civilno lice, medicinska sestra u garnizonoj ambulanti u Baru. Odlaskom u prvu misiju kao član medicinskog tima i kao prva Crnogorka u našoj istoriji koja je otišla u misiju, na polovini misije unaprijeđena sam u čin starijeg vodnika prve klase.
Kako su reagovali Vaši najbliži kada su čuli da ste izabrali ovako rizičnu profesiju?
Imala sam punu podršku svoje porodice s obzirom na to da mi je suprug oficir. On mi je bio veliki oslonac. Djeca su odrasla uz tatu vojnika, pa su i poziv mame vojnika dobro prihvatili.
Kako ste se prilagodili vojničkim dužnostima i poslu koji važi za "muški"?
Moji prvi vojnički dani kao profesionalnog vojnika su počeli prije četiri godine, pripremom za prvu misiju. Ti počeci će mi ostati u sjećanju za cijeli život. Moje kolege vojnici imali su razumijevanja prema meni, davali mi podršku, učili me vojnim vještinama i podržavali me kao ženu.
Da li je bilo teško donijeti odluku da se prijavite za misiju u Avganistanu?
Odluku o učešću u misiji nije bilo lako donijeti, ali uz podršku porodice i voljom da dam doprinos našoj Vojsci i državi nijesam se puno dvoumila i nijesam se pokajala nijednog trenutka što pokazuje moje učešće u drugoj misiji u sastavu VI kontingenta VCG. I sada odgovorno tvrdim da ću poći opet ako bude prilike.
Sa misije ste stigli prije nekoliko dana. Kakve su Vaše impresije?
Svaka misija za sebe nosi svoju odgovornost i čar. Došla sam bogatija za još jedno iskustvo. Mojim boravkom u Avganistanu, upoznala sam jedan divan narod i njihove običaje. U nekoliko navrata u bazi imala sam priliku da se sastanem sa avganistanskim ženama sa kojima sam mogla da pričam o svemu, da im prezentujem našu državu i naše običaje. Više puta u bazi smo organizovali humanitarne akcije kao pomoć lokalnom stanovništvu i jedna će mi ostati u posebnom sjećanju, pomoć djeci bez roditelja. Moj poziv mi daje široku lepezu humanog i humanitarnog rada kako u kolektivu, tako u ambulanti i na terenu.
Na koji način izlazite na kraj sa stresnim i situacijama rizičnim po život koje su svakodnevica u Vašem poslu?
Sam moj poziv mi olakšava da mogu u nekoj mjeri da kontrolišem stres, ali svakako smirenost, strpljenje i razumijevanj e pomažu mi da se te situacij e ako ne u potpunosti, onda makar djelimično ublaži.
Da li autoritet sa posla prenosite i na porodičnu atmosferu ili ipak prepuštate drugima da vode glavnu riječ?
Jedna sam od onih žena koja je kad dođe kući, ma koliko bilo na poslu teško, uvijek odmorna i raspoložena za porodične obaveze. Ali isto tako ako treba da se donese važna odluka za posao ili porodični život donijeću je u saglasnosti sa porodicom. A tradicionalno u crnogorskoj kući, muževi su autoriteti, tako je i u mojoj. Nakon napornog dana najprije me razoruža osmijeh moje djece.
Vaš životni moto je... ?
Probaj i uspjeh će doći, cijeni dobijeno, pruži koliko možeš, dobro se samo dobrim vraća.