MILO ĐUKANOVIĆ, PREDSJEDNIK VLADE CRNE GORE
(Govor na Svečanoj akademiji povodom obilježavanja dvije stotine godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, Berane, 6. novembra 2013. godine)
Poštovani građani Berana i Crne Gore,
Dame i gospodo,
Čini mi izuzetnu čast da vas pozdravim u Beranama, jednom od najstamenijih temelja crnogorske države, na svečanoj akademiji povodom dva vijeka od rođenja Petra II Petrovića Njegoša.
Koordinacioni odbor za proslavu ovog velikog jubileja odlučio je da jedna od četiri svečanosti na najvišem državnom nivou bude organizovana ovdje, posvećena Njegošu, i istorijskim vezama prvaka ovoga kraja sa Njegošem i drugim crnogorskim vladarima, kao i Polimlja i Vasojevića i cijelog sjevera Crne Gore sa Cetinjem. Njegoš podjednako pripada i Cetinju i Beranama, kao što je cijeli ovaj prostor dio slavne crnogorske istorije i tradicije. Ostalo je zapisano da je „genijalni duhovnik Mojsije Zečević... dobijao silu povjerenja kod Svetoga Petra i Vladike Rada...“, koji su ga „...rado primali i privili uza sebe...“.
Prilika je da još jednom odamo priznanje Njegošu, ali i da u ovom vremenu ukažemo na njegovu veličinu i genijalnost, i svestrani značaj za Crnu Goru. On je postao slavan i slavljen zahvaljujući izuzetnom književnom djelu, koje ga je uvrstilo u najveće evropske i svjetske pjesnike svih vremena. Mi u Crnoj Gori ne smijemo ostaviti po strani ni njegovo vladarsko i državničko nasljeđe. Njegoš je bio prvi vladar dinastije Petrović koji je stvorio trajne i djelotvorne organe državne vlasti. Iako je u vrijeme Petra I formiran Sud i donešen Zakonik, on se ipak morao služiti i molbama i kletvama. Njegoš je takvo stanje promijenio iz temelja.Snagom državničke volje, riješenošću da od Crne Gore napravi uređenu državu, on je ustanovljenjem, kako bi se danas reklo efikasnih insitucija vlasti, lomio otpore koji su kočili proces modernizacije. Odučavao je Crnogorce od samovolje, od nasilja, nečasnih djela, od izdaje, metodama koje su,nažalost, u tom vremenu jedino bile moguće. Njegoš je ustanovio i prvu državnu školu, državnu štampariju, uredio državne finansije, podigao prvu javnu zgradu za smještaj državnih institucija, pokrenuo izdavanje književnog časopisa, započeo publikovanje prvih školskih udžbenika... On je svojim diplomatskim naporima uspio i da sklopi prvi međudržavni ugovor o razgraničenju s jednom velikom silom, čime je započeo proces međunarodnog verifikovanja crnogorskih granica, nastavljen za vrijeme Knjaza Danila. Nadasve, iako duhovnik, preseljenjem iz Manastira u Biljardu, pokazao je da je u prvom redu vladar i državnik.
Sve su to ostvarenja koja nas danas još više obavezuju na promišljanje i vrednovanje Njegoševe istorijske ličnosti. Kao vladar i državnik, on je brižno radio na okupu svih teritorija koje su istorijski i geografski gravitirale Crnoj Gori, i nastojao da državnom jezgru oko Lovćena vrati ono što mu je silom oduzeto. Zato je morao uspostaviti veze sa uglednijim i značajnijim ljudima u svim okolnim oblastima pod osmanskom vlašću, od Durmitora do Lima... Pouzdanim savezništvom Njegoševa Crna Gora činila je realnijim vjekovna nadanja naroda iz ovih oblasti u oslobođenje od tuđinskog ropstva. Cijela galerija značajnih ličnosti iz ovih krajeva ušla je u Njegošev život i obilježila njegovo vrijeme. Mnogi od njih su zahvaljujući tome i danas prisutni u našoj istorijskoj svijesti kao najbolji izdanci svoje epohe, i uzori za sva vremena.
Za mladog Njegoša i njegove prve godine vladavine izuzetno je dragocjena bila podrška koju je imao od igumana manastira Đurđevi stupovi Mojsija Zečevića. Kao čovjeku od posebnog povjerenja, čije je pregovaračke sposobnosti izuzetno cijenio, Njegoš je igumanu Zečeviću davao delikatne političke zadatke. To se vidi i iz jednog Njegoševog pisma bosanskom paši, u kojem poručuje: „Sve što ti iguman reče, to ti mi zborimo, i sve što s njim uglaviš, znadi dobro da s nama glaviš“. Upravo zahvaljujući igumanu Zečeviću, ali i mnogim drugim uglednim prvacima, Crna Gora je snažila svoj uticaj u Vasojevićima i čitavom Polimlju. Veliki broj vasojevićkih glavara održavao je bliske veze sa slobodnom Crnom Gorom, tako da je i prije formalnog prisajedinjenja Vasojevića Crnoj Gori ovdje funkcionisala crnogorska vlast.
Pored Mojsija Zečevića, Vasojevići su Crnoj Gori u 19. vijeku dali više značajnih ličnosti. Među njima se svakako posebno ističe vojvoda Miljan Vukov Vešović, koga je Njegoš pobratimio sa svojim nasljednikom Knjazom Danilom, želeći da i time učvrsti vezu između Vasojevića i Crne Gore. On je vojvodsko zvanje dobio sa Cetinja. Kako bilježi njegov sin Vojvoda Gavro Vuković, kad je proglasio prisajedinjenje Vasojevića Crnoj Gori, i to saopštio Knjazu Danilu, on ga je, plašeći se da Vasojevići zbog toga ne postradaju, oslobodio bilo kakvih obaveza. Ali, Vojvoda Miljan Vukov bio je odlučan: „Ostajem s tobom i Crnom Gorom“, odgovorio je Knjazu Danilu.
Upravo Njegošev primjer pokazuje koliko je teško praviti državu u nepovoljnim političkim i ekonomskim okolnostima, posebno u društvu gdje postoje u ne malom broju i oni koji su, najčešće iracionalno, zbog svojih zabluda i inata, protivnici njenog stvaranja. I takve otpore, i tu nazadnu svijest – kojoj je draže da služi tuđoj državi nego da ima sopstvenu – Njegoš je uspijevao da savlada i prevaziđe. Ovi Njegoševi vladarski problemi i iskušenja nijesu nažalost mimoišli Crnu Goru ni u narednim vjekovima, niti su iščezla mišljenja utemeljena na zabludama i na služenju tuđim interesima.
Cijeli prostor Crne Gore, uključujući i Potarje i Polimlje, prošao je i sva iskušenja 20. vijeka. Ali je i u tom vremenu dao ogroman doprinos njenom sveukupnom društvenom razvoju. Istorija Crne Gore u 20. vijeku je dobrim dijelom istorija ovoga kraja, koju su ispisivale generacije znamenitih ličnosti. Sa ovih prostora potiče intelektualna i stručna elita koja je svojim znanjem, svojim značenjem i uticajem često daleko prevazilazila granice Crne Gore i Jugoslavije.Uvijek je nezahvalno nabrajati njihova imena, ali ću ipak pomenuti Mihaila Lalića, Ćamila Sijarića, Radovana Zogovića, Milovana Đilasa, Miodraga Bulatovića... Čak i u književnosti neke velike zemlje, a ne crnogorske, ovih pet stvaralaca bili bi ono što jesu – pet velikana. Sa ovih prostora je i Homer 20. vijeka – Avdo Međedović, kojega nazivaju i posljednjim velikim epskim pjesnikom na Balkanu. Teško je nabrojiti sve naučnike, univerzitetske profesore, ljekare i javne djelatnike iz ovih krajeva, koji su i u vrijeme antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje, i u Crnoj Gori i u Jugoslaviji prednjačili znanjem, ugledom i moralnim likom. Zato s pravom možemo reći da su stvaraoci i pregaoci od Pljevalja i Vraneške doline, do Komova, Durmitora i Prokletija, od Turjaka, Sinjajevine i Vojnika, jednako kao i do Rumije, Orjena i Lovćena, dali ogroman doprinos uzdizanju Crne Gore i veličini njenog imena. Malo je zemalja u kojima je za tako kratko vrijeme, na tako malom prostoru, izrasla tako velika i uvažena društvena i intelektualna elita.
Ovi krajevi su dali i mnoge ličnosti koje su imale posebno mjesto u političkom životu Crne Gore, u zajedničkoj državi, ali i u drugim državama. Vojvoda Gavro Vuković je rodonačelnik crnogorske moderne diplomatije, i jedan od najvažnijih ministara spoljnih poslova svoga doba, sa najdužim mandatom u nezavisnoj crnogorskoj državi. Današnja Crna Gora, u njegovu čast, ustanovila je u njegovoj rodnoj kući u Beranama prestižnu Diplomatsku ljetnju školu, koju i najveći svjetski državnici smatraju dostignućem regionalnog značaja. Pomenimo i generala Radomira Vešovića, koji se na tradicionalni crnogorski način borio za odbranu časti svoje zemlje. Čitava je plejada istaknutih ljudi iz Berana zauzimala značajna mjesta i u međuratnom komunističkom pokretu, a kasnije i u antifašističkoj borbi. Poslije '45. godine samo iz ovog kraja bilo je nekoliko istaknutih crnogorskih i jugoslovenskih lidera – od Đoka Pajkovića i Budislava Šoškića, do Dobroslava Ćulafića i Momčila Cemovića...
Dame i gospodo,
I kratak pregled od Njegoševog doba do danas potvrđuje da se oko jedne istorijski utemeljene, slobodarske ideje, nedvojbeno pravedne i emancipatorske, okupila cijela Crna Gora – i Katunska i Brdska, Grahovačka i Primorska, Durmitorska i Zatarska, Vasojevićka i Polimska... Zahvaljujući tome, naša generacija je i mogla imati tu privilegiju da obnovi crnogorsku državu gotovo nakon jednog vijeka. I to po prvi put u istoriji mirnim, demokratskim putem.Bez ogromnog doprinosa u tom podvigu ljudi ovoga kraja, ljudi sa Sjevera Crne Gore, ne bi bilo ni današnje Crne Gore. Demokratskom voljom većinske Crne Gore, i crnogorska državna politika, i građani koji su je podržali, samo su težili onome čemu je težio i Njegoš:nezavisnoj, stabilnoj, uređenoj i prosperitetnoj državi.To je ideal Crne Gore i Njegoševog i našeg vremena, kao i čitave epohe dinastije Petrović Njegoš. Apsurdno je i politički cinično kada se danas pojedine političke grupacije predstavljaju kao izvorni pobornici tradicije petrovićevske Crne Gore, a ogorčeni su protivnici njihovog najvećeg dostignuća – nezavisne crnogorske države. Ne može sebe neko smatrati Njegoševim sljedbenikom, a istovremeno biti protivnikom države kojom je i Njegoš nekada vladao. I danas, kao i tada, svoj identitet i politička uvjerenje možemo definisati na različite načine, ali država Crna Gora je iznad svih naših identitetskih opredjeljenja i razlika.
Današnja Crna Gora, koja je u pregovaračkom procesu za članstvo u EU, i na pragu NATO, uvažena kao susjed i partner u međunarodnoj zajednici, gradi svoj moderni profil na različitostima – od kulturoloških i identitetskih do političkih. Ona može ostati stabilna i dostići mogući željeni nivo ekonomske i demokratske razvijenosti samo ukoliko i ubuduće multietničnost bude jedna od najčasnijih i najprepoznatljivijih zastava savremene Crne Gore. Ni danas nije prestala potreba da se radi na društvenom, ekonomskom, kulturološkom i komunikacijskom objedinjavanju državnog prostora Crne Gore. I naš današnji zadatak mora biti jačanje svijesti o njegovoj kompaktnosti. Bio je to i Njegošev zadatak, kao i njegovih nasljednika Knjaza Danila i Knjaza Nikole. Razloge što taj proces nije davno okončan svakako treba tražiti u burnim dešavanjima 20. vijeka. Tek na njegovom početku, nakon Balkanskih ratova, neke oblasti na sjeveru našle su se u sastavu Crne Gore. Ali taj period je trajao vrlo kratko, nastupilo je vrijeme jugoslovenske države. Praktično nije bilo vremena da na tim prostorima zaživi crnogorska državna ideja u njenim državnim granicama. Kad pričamo danas o državnoj koheziji i integrisanju cijelog državnog prostora Crne Gore, ne smijemo zaboravljati da nijedan naš grad, osim stare prijestonice Cetinje, nije bio duže od pola vijeka u sastavu nezavisne crnogorske države. Utoliko više moramo biti ponosni na 21. maj 2006. godine i na očuvanu ideju crnogorske državotvornosti.
Svjesni velikog i složenog istorijskog nasljeđa, mi danas veoma odgovorno promišljamo strategiju državne politike za 21. vijek. Naša je dužnost da prepoznamo zahtjeve ovoga vremena, i da na izazove koje nam ono nameće pružimo valjane odgovore. Za traženje tih odgovora biće nam od velike koristi i sve što znamo o Njegoševom vremenu, i o Njegoševom djelu.
Istorija i Njegoš učinili su Crnu Goru slavnom. Ali, tendenciozna i dnevnopolitička i politikantska tumačenja njegovog djela, sa raznih strana i sa različitim predznakom, često su, kao i danas, bila i veliko opterećenje. Proslava Njegoševog jubileja ponovo podstiče tendenciozne i neutemeljene optužbe na račun velikog pjesnika i navodnog genocidnog karaktera njegovog djela. Mi ne slavimo Njegoša da bismo bilo koga provocirali ili vrijeđali. Mi slavimo njegovo djelo kao vrhunac pjesničko-filozofske misli, i duha jednog naroda i jedne epohe, ponosni na multietnički sklad savremene Crne Gore. Njegoševo djelo je najveći trijumf genijalnog uma koji je postignut na prostoru Crne Gore. Takvim pristupom i odnosom prema Njegošu Crna Gora obilježava početak trećeg vijeka njegove besmrtnosti. Okrenimo se svi našoj Crnoj Gori i velikim ciljevima u bliskoj budućnosti. Veliku istoriju već imamo.
Zahvaljujem na pažnji.