Ministarstvo pravde Republike Crne Gore, povodom izjave predsjednice Internacionalne lige humanista, bivše austrijske ministarke i poslanice dr. Sonje Štigelbauer, o učešću Crne Gore u ratnim dešavanjima na području bišve Jugoslavije i o odgovornosti njenih zvaničnika iz tog perioda, saopštava:1. Navodi iz pomenute izjave, kojima se pledira na involviranost Crne Gore i njenih državnih organa u ratnim operacijama na dubrovačkom ratištu, kao i na odgovornost njenih zvaničnika iz tog perioda, nemaju utemeljenje u relevantnim činjenicama. Naime, u vrijeme ovih događaja Crna Gora je egzistirala kao republika u federalnoj Jugoslaviji i o svim pitanjima mobilizacije i upotrebe vojnih jedinica odlučivali su federalni organi u skladu sa ustavnim i zakonskim ustrojstvom tadašnje Jugoslovenske narodne armije. Ratne operacije na dubrovačkom ratištu izvodile su jedinice Jugoslovenska narodne armije, koje su bile direktno podređene General štabu Jugoslavije i federalnom Vrhovnom savjetu odbrane, a predsjednik Vlade i Skupštine Republike Crne Gore nijesu bili članovi Vrhovnog savjeta odbrane, niti su na bilo koji način mogli učestvovati u donošenju odluka u vezi sa rukovođenjem i komandovanjem oružanim snagama. 2. Želimo da podsjetimo javnost Crne Gore da je Predsjedništvo Crne Gore na sjednici od 24.10.1991 godine, a nakon što je konstatovalo da od Štaba vrhovne komande oružanih snaga SFRJ nije dobilo saglasnost da se dvije jedinice Jugoslovenske narodne armije iz Crne Gore koje su upućene u Dvor na Uni i dalje na ratište u Hrvatskoj, vrate u Crnu Goru, donijelo odluku da se one organizovano vrate u kasarne u tadašnji Titograd i Danilovgrad. Predsjedništvo je tada uputilo poziv svim starješinama i vojnicima da se vrate u Crnu Goru, a o tome je obaviještena i tadašnja Skupština Crne Gore. Time je iskazan jasan državni odnos Crne Gore da njeni vojnici i rezervisti ne učestvuju u ratnim operacijama koje su bile u funkciji poznatih politika ili poznate politike tog vremena od koje se Crna Gora distancirala. 3. Izjavom g-đe Štigelbauer, odgovornost za sudbinu deportovanih lica muslimanske narodnosti iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu u 1992 godini, nastoji se u potpunosti staviti na teret Crnoj Gori i predstavnicima njene vlasti iz tog perioda. Pri tome se prenebregava činjenica da su državni organi Crne Gore građane muslimanske i srpske narodnosti predali nadležnim organima sa područja Bosne i Hercegovine na osnovu nihovih potražnica, primjenjujući tada važeće savezne propise, a težnja da se sama deportacija okvalifikuje kao definitivni zločin za koji je odgovorna Crna Gora i njeni zvaničnici, sama po sebi vodi ka svojevrsnoj aboliciji krivaca za smrt ovih lica, kakvu posljedicu nadležni organi Crne Gore u vrijeme postupanja po potražnicama nijesu mogli realno predvidjeti.Napominjemo da Crna Gora nije bježala od toga da se bavi suočavanjem sa prošlošću, a što potvrđuje činjenica da je 1993 godine Skupština Crne Gore formirala parlamentarnu komisiju radi ispitivanja svih okolnosti predmetnog događaja, te da se sada pred nadležnim sudovima razmatra krivičnopravni i građanskopravni aspekt ovog događaja i uvjereni smo da će pravosudni organi na osnovu krajnje odgovornog sagledavanja svih relevantnih dokaza razjasniti činjenice od odlučnog značaja.4. Pomenutom izjavom takođe se ukazuje na odgovornost Crne Gore za događaje u selu Bukovica Opština Pljevlja, na rubnom dijelu Crne Gore uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom. S tim u vezi gubi se iz vida da nasilje nad građanima ovog sela, koje je uzrokovalo i njihovo iseljenje, nijesu preduzeli građani Crne Gore, niti pripadnici njenih državnih organa, već upadi ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske, što dokazuje i presuda Osnovnog suda u Pljevljima, kojom je jedno lice, inače državljanin Bosne i Hercegovine, pravosnažno osuđeno za podmetanje požara na stambenim i poljoprivrednim objektima građana sela Bukovice.5. Crna Gora, iako je bila izložena dvostrukim sankcijama od strane Međunarodne zajednice i režima Slobodana Miloševića, nije prenebregla obavezu da pred svojim sudovima pokrene pitanje odgovornosti za ratne zločine i da među prvim državama u regionu pravosnažano okonča dva postupka za ova teška krivična djela, čime je pokazala svoju privrženost tranzicionoj pravdi i odlučnost da se pravdi privedu svi prekršioci teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava. 6. Takođe, Ministarstvo pravde podsjeća da je Crna Gora u vrijeme ratnih operacija u Bosni i Hercegovini, bez mogućnosti da bilo koji način utiče na njihovo odvijanje, primila desetine hiljada izbjeglica svih vjera i nacija i u to vrijeme u Crnoj Gori je bilo 120 hiljada izbjeglica, što će reći da je svaki peti stanovnik bio izbjeglica. Crna Gora od nesreća tih ljudi nije pravila svoj politički marketing, niti je svoju humanost tretirala sredstvom političke afrimacije, već humanom i ljudskom obavezom koja je imanentna njenoj tradiciji i realnosti. Ali, za Crnu Goru je neprihvatljivo da ličnost koja je na čelu Internacionalne lige humanista, čiji su utemeljivači istaknuti nobelovci, previđa činjenice, a vrijednosne sudove izriče na temelju izjava jednog broja pojedinaca koji su u demokratskoj Crnoj Gori uvijek mogli da iznesu svoj negativni stav o svim pitanjima, pa i o ovim o kojima je riječ. 7. Formulacija iz izjave g-đe Štigelbauer, prema kojoj se ukazuje na odgovornost najviših predstavnika crnogorske vlasti u događajima iz perioda 1992 1995 godine, kada je u Bosni i Hercegovini bio rat, predstavlja izricanje direktne presude, što je nespojivo sa funkcijom bivšeg ministra i istovremeno se kosi sa principima humanosti i načelima Internacionalne lige humanista, a naročito kada se ima u vidu ocjena iz presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, donijete u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, da vojni efektivi na području Bosne i Hercegovine "nijesu bili pod efikasnom kontrolom vlasti SRJ", a pogotovo ne pod kontrolom državnih organa Crne Gore, koji u vrijeme ratnih dešavanja nijesu imali bilo kakvog uticaja na komandovanje vojnim jedinicama, jer je ta nadležnost pripadala federalnim organima. 8. Uvažavamo potrebu suočavanja sa prošlošću, uostalom to je Crna Gora najbolje pokazala, ali ne suočavanje sa prekrajanjem činjenica što u svojoj izjavi implicira g-đa Štigelbauer, čime se ona direktno sukobljava sa načelima instititucije čiji je predsjednik.M I N I S T A RMiraš Radović