Moj omiljeni pisac Hese na putu preobraženja i otkrivanja svijeta jednog od svojih najpoznatijih likova rekao je da istina ima „dva lica“. To rano otkriće hesovske filozofije i doživljaja svijeta često me je pratilo, čak i danas, kad tražim opravdanje za neke neprimjerene i zlurade postupke ljudi, često mi se vraćaju ona hesovska dva lica istine. Neka ovaj tekst bude posvećen jednoj istini koja je, možda, promakla očima javnosti.
Prethodnu godinu autor ovih redaka pamtiće po ekonomskom metežu, koji je podrazumijevao stalnu znatiželju javnosti, a to opet dostupnost javnosti koja je bila u panici od same riječi „kriza“. Kad se vratim unazad, ako to neće previše zadirati u psihologiju, čini mi se da je taj strah od nepoznatog i neočekivanog ključ crnogorske krize. Odliv novca iz naših banaka, stopiranje kreditne aktivnosti, zebnja privrede kojoj je ugrožena likvidnost, nastavak reformi, EU integracije, ljubopitljivi i gotovo preplašeni građani, novinari na putu otkrivanja izvora krize i u stalnoj potrazi za odgovorima, a adresa – Ministarstvo finansija.
Ipak ću 2009. godinu pamtiti po zvonjavi mog telefona do kasno u noć, dok se ne zaključi posljednji članak o antikriznim mjerama, kreditnoj podršci KAP-u, Prvoj banci, garancijama za podršku bankarskom sistemu, potencijalnom aranžmanu sa MMF-om, rebalansu, novim poreskim zakonima i svim drugim temama koje su svakodnevno pratili naši mediji.
Čitajući tekstove i prateći izvještavanja o onome šta radimo i šta se dešavalo Crnoj Gori, ipak, nije bilo puno prostora za „one“ koji su se u 2009. godini borili za „najbolje“, ako kriza uopšte dopušta taj epitet. Nekako mi ni sada ne uspijeva da dokučim zašto su nas toliko kritikovali i da li je iko pomišljajao da „izvan političkog univerzuma“ te antikrizne mjere, ipak, smišljaju nečija djeca, neki mladi ljudi, a na kraju i građani Crne Gore. Ovo iz razloga, jer niko nije vidio revnost i entuzijazam za svaku mjeru očima jednog portparola.
Pamtiću drhtaj ruke mog kolege u završnici pregovora, umorna lica i radni dan bez kraja, 685 pitanja iz Upitnika, one koji su zaboravili rođendan svojih najbližih i svoj dom zamijenili kancelarijom u Stanka Dragojevića 2, i tako redom. Svakodnevnica nije pitala da li ste slobodni poslije posla i isplanirali vikend, trebalo je reagovati naprečac. I u tom „ekonomskom ludilu“ jedan portparol koji uvijek ima da pita nešto novo!
U 2009. godini, koja je bila, možda, ekonomski najizazovnija u posljednjoj deceniji, uspjeli smo da sačuvamo makroekonomsku i finasijsku stabilnost, obezbijedimo redovnu isplatu svih zarada, pomogli onaj najugroženiji dio privrede, a i onaj kojem je pomoć bila potrebna da bi mogla da nastavi da se razvija, održali atraktivnost poslovnog ambijenta za neka nova ulaganja. Ovo je bio najveći izazov crnogorske ekonomije!
Puno se pričalo i o aranžmanu sa MMF-om, kao spasonosnom rješenju naše ekonomije i političkom „kecu“ mnogih. Mislim da je i laiku već jasno da poruke koje smo slali nisu značile da smo u „političkom zbjegu“ zbog aranžmana, već da ono što se stvaralo godinama treba sačuvati za novi ekonomski ciklus koji mora uslijediti poslije krize, bez rigoroznih rezova u našoj poreskoj politici, naših plata i penzija. I na kraju, što smo u javnosti „više bježali od MMF-a“, u stvarnom svijetu mi nikad nismo bliži!
Trebalo je odgovoriti izazovu i pronaći najbolja rješenja kako bi naš budžetski plan za 2010. godinu odgovarao realnim snagama naše ekonomije, a opet zadovoljio potrebe mnogih i omogućio da se zacrtane politike i reforme, usvojene strategije, obaveze prema EU, realizuju. Dugi pregovori sa potrošačkim jedinicama koje uvijek traže više i koje razumiju da ekonomija mora da se podupre i potrošnja smanji, ali ipak, neophodno je nastaviti sa daljim reformama u obrazovanju, razvijati turizam sport, kulturu, unapređivati životnu sredinu prateći standarde Evropske unije, sprovoditi Akcioni plan za borbu protiv korupcije i tako dalje. Čulo se tokom pregovora i poneko uzvišeno slovo i lament što se nema više, jer baš naša potrošačka jedinica mora biti prioritet ove godine, a mi iz dana u dan kao na staroj ploči ponavljamo da je „kriza zajednička baština i briga“ i da u ovim godinama bez obzira odakle dolazite ekonomija ne zna za privilegije. Puno se puta čulo i odzvanjalo je ono realno, konzervativno, a opet razvojno.
Možda, je, ipak, najbolnija mjera, koja je najviše uznemirila javnost bila smanjivanje zarada. Uznemirila je i nas, možda, i više, jer nije lako donijeti rješenja koja će značiti nekom manju platu, oduzeti neku ratu za kredit ili plaćeni račun. Mislim da smo nakon iscrpljivanja svih mjera i među posljednjim državama u regionu donijeli rješenja koja su obezbijedila punu likvidnost državnog trezora i čini mi se da tek sada, mnogi shvataju kako je to bila neophodna mjera koja će dugoročno obezbijediti održivost crnogorskih javnih finansija.
I imalo bi tu još štošta da se piše, godina duga, puna odrađenog posla, ideja, ali i vrcavosti. Možda je prilika ne za hvalu, nego za onu drugu stranu „hesovske istine“ i da se ono što je urađeno ne izgubi u pregrštu informacija koje donosi ovaj izvještaj.
U ovaj izvještaj nisu ušli ni čuveni „skretničar, „ni rebalans nije bauk“, „depozit nema boju“ i mnoge druge zanimljivosti koje su pratile naš zajednički rad u komunikaciji sa javnosti, a koje autor oviih redaka rado pamti i zato ih je i odabrao za zaključnicu ovog teksta.
Gordana Jovanović, portparol Ministarstva finansija
Iz Godišnjeg izvještaja Ministarstva finansija za 2009. godinu