Djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti smatra 100 odsto ispitanika u Pljevljima, a u tom gradu, iako 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za uslugama logopeda, niko od njih nema individualne tretmane.
Ovo su neki od rezultata istraživanja, koji su predstavljeni na konferenciji o unapređenju položaja, poštovanju prava i zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom, u okviru projekta “Stvaranje uslova za eliminaciju diskriminacije i društvene isključenosti sa kojima se suočavaju djeca i mladi sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom kroz obezbjeđivanje adekvatnih usluga i aktivnosti na lokalnom nivou”, koji sprovode nevladina udruženja Zračak nade i Oaza, a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.
Generalna direktorica Direktorata za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Irena Rakočević, vjeruje da ako se ljudska prava samovoljno odobravaju ili odriču ljudima zakoni nemaju značenje i ne duguje im se poslušnost.
“Čak i pravnici moraju da se zapitaju da li ti zakoni imaju karakter prava. Ono čega moramo da budemo svjesni jeste da svi zakoni, koji imaju samo dispoziciju norme, a nemaju sankciju neće dati odgovor, odnosno omogućiti uživanje ljudskog prava koje treba da bude normirano tim zakonom. Moramo imati sistemski odgovoran i koherentan pristup prilikom izrade propisa koji će da obavežu naš sistem. Međutim, to je samo početak. Čemu zakoni ako ih nismo adekvatno primijenili?”, pojasnila je i upitala Rakočević.
Dodala je da su propisi nužni, ali ne bilo kakvo propisi već oni koji će biti plod odgovornog pristupa razvijanju ne samo zakona, nego i podzakonskih akata, koji će omogućiti primjenu onih standarda poštovanja ljudskih prava lica s invaliditetom, koji će biti potpun odgovor na ljudska prava lica s invaliditetom iz ugla ljudskih prava.
“Tek kada budemo imali društvo koje je zaista razumjelo da je vaše pravo moja obaveza i moje pravo vasa obaveza možemo govoriti o svijesti, senzitivnosti i spremnosti da primijenimo najbolje zakone. Mnogo prije samog pozivanja na normu važno se pozvati na namjeru, odnosno na postupak. Kada uredimo postupak, uredili smo procedure i u najranijim fazama možemo da djelujemo kada god neko nije uspio da ostvari svoje ljudsko pravo”, kazala je Rakočević.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković smatra da je donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije osoba s invaliditetom počinjena sistemska greška, jer je diskriminacija samo jedno od načela UN Konvencije o pravima o osoba s invaliditetom.
“Šta ćemo sa ostalim? Zar ne bi bilo pravilnije da se taj Zakon nazvao Zakon o pravima osoba s invaliditetom. Da bismo prepoznali položaj svih osoba s invaliditetom treba da znamo sve principe UN Konvencije, ne samo zabranu diskriminacije”, pojasnio je Bjeković.
Ukazao je da se priča o diskriminaciji ne završava samo na granicama odnosa osoba sa invaliditetom i ostatka stanovništva, već i unutar populacije osoba s invaliditetom postoje potkategorije koje su po nekom drugom ličnom svojstvu diskriminisane u odnosu na ostatake te populacije”, rekao je Bjeković.
redstavnica NVU “Zračak Nade” Sanela Žiga, kazala je da je tokom projekta 15-oro djece sa smetnjama u razvoju dobilo adekvatnu dodatnu stručnu pomoć na period od šest mjeseci, a 15 učesnika je pohađalo dvodnevnu akreditovanu obuku za primjenu konkretnih postupaka u radu sa osobama iz autističnog spektra i sa kombinovanim smetnjama.
“Imali smo 10 osoba sa intelektualnim invaliditetom, koje smo osnažili za samozastupanje na šta smo posebno ponosni. Takođe, 15-oro djece i mladih sa smetnjama u razvoju i odraslih s invaliditetom iz Pljevalja i isto toliko djece i mladih sa smetnjama u razvoju iz Bijelog Polja pohađali su likovne redionice u periodu od šest mjeseci i učestvovali u pripremi radova za izložbu “Govorim ti slikom”, kazala je Žiga.
Predstavnica Ministarstva za ljudska i manjinska prava Milica Rajković, kazala je da se lica s invaliditetom suočavaju sa brojnim preprekama u svakodnevnom životu, koje nisu samo fizičke prirode, već su često društvene, institucionalne i ekonomske.
“Naša obaveza je da kao zajednica radimo na prevazilaženju prepreka i da stvaramo okruženje u kojem će svaka osoba bez obzira na invaliditet imati jednake mogućnosti za ostvarenje svojih potencijala. Pravo na obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu, učestvovanje u društvenom životu mora biti jednako dostupno svima. Zakonske promjene su samo prvi korak i naš zadatak je da mijenjamo svijest društva, edukujemo ljude o važnosti jednakosti i inkluzije, kao i da podržimo sve inicijative koje vode ka većoj ravnopravnosti”, naglasila je Rajković.