Da je vlasnik BEMAX-a bespomoćan, u sudaru sa argumentima i odskoro nepotkupljivom državom, govori kako to što nema činjenice na svojoj strani pa se prebaca na jeftine političke manipulacije, tako i to što mu loše uradke pišu oni koje Bemax dobro plaća. Ironija istorijske sudbine kaže da im sada namještaju saopštenja, oni koji su im onomad elegantno namještali propise i druga pravila igre.
Osim problema sa istinom, evidentni su kod vlasnika BEMAX-a i problemi sa logikom. Kako je moguće logički opravdati tezu da sam slučaj pokrenuo u susret nikšićkim izborima, ako sam inicijativu Poreskoj upravi i krivičnu prijavu podnio prije skoro 9 mjeseci, tačnije 17. juna 2024 godine?
O retroaktivnosti bolje i da ne govorimo. Prvo, Ustav Crne Gore dozvoljava retroaktivnost pojedinih odredbi zakona, ako to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona (član 147, stav 2), što je u ovom slučaju i utvrđeno u legalnoj skupštinskoj proceduri.
Drugo, ovim zakonskim rješenjem nije uveden nikakav novi porez ili dažbina, niti nova obaveza ili teret, niti nova poreska stopa niti bilo šta slično, već je samo dato ovlašćenje poreskom organu da unazad 5 godina (u granicama zakonske poreske zastarelosti) "zagrebu" po ugovorima i provjere jesu li prodajne cijene lažirane u cilju izbjegavanja ili umanjenja poreza. Uostalom to poreski organ može da radi u slučaju prodaje nepokretnosti, motornih vozila, vazduhoplova itd, pa što bi njihovi vlasnici bili duskriminisani u odnosu na vlasnike udjela u preduzećima.
Treće, praksa Evropskog suda za ljudska prava, gdje ne sjede advokati skloni poreskom kriminalu, već vrhunski pravni autoriteti, zauzima stav (predmet M.A and 34 others v. Finland): "poreski zakon primijenjen retroaktivno ne predstavlja sam po sebi povredu člana 1 Protokola br. 1, tj. prava na mirno uživanje imovine."
Poštovani građani, ako čujete da je neko recimo prodao stan u Bloku 9 u Podgorici za 15 eura po 1m2, znajte da je to poreska prevara, smišljena da se što manje plati na ime poreza na promet nepokretnosti. I taj neko ima svojinsko pravo da odredi cijenu koju hoće, ali nema pravo da prevesla državu, te zato država njemu neće sugerisati koju cijenu da odredi i koliko da uzme novca od kupca, već samo prilikom obračuna poreza na promet nepokretnosti za osnovicu ne uzima tu iskazanu cijenu u ugovoru, već stvarnu tržišnu vrijednost. To država ne radi da bi nekog natjerala da bolje prodaje svoju imovinu, to je i ne zanima, već da ne bi bila nasamarena oko iznosa poreza. Tako je sad po zakonu i u vezi prodaje udjela u preduzećima, te vlasnička struktura pomenute kompanije pada u očaj, pristajući na pozajmljivanje jeftinih iskaza od onih koji su im onomad za donacije uzvraćali mnogo maštovitije nego danas.
Jedan čovjek ima i slobodu da pokloni recimo svoju nepokretnost, država ga tu nema pravo učiti da li je to u njegovom interesu ili ne, ali njen poreski organ obračunava porez utvrđujući tržišnu vrijednost, taman kao da se radi o prodaji. Dakle, svojinsko raspolaganje je jedna stvar, a porezi sasvim druga, i u vezi poreza nema slobode izbora hoće li se platiti ili ne. Zakonima se morate povinovati iako ste drugačije naučili.
Svakako može vlasnik BEMAX-a i da pokloni firmu sa 139 miliona eura neraspoređene dobiti, prvom koga sretne na ulici, ali prilikom obračunanja iznosa poreza utvrđuje se stvarna tržišna vrijednost da ne bi bilo jeftinog izigravanja poreskog zakona, dok se u praksi ispod kafanskog stola razmjenjuje keš u vezi "poklonjene imovine". Državu ne zanima koliko će taj pojedinac da zaradi, svejedno joj je i ako ništa ne uzme, ali je zanima koliko treba da bude u njenoj budžetskoj kasi. Patetikom se poreska prevara ne može kamuflirati u ugroženu svojinu.
Prema zakonu, koji ćete itekako morati da poštujete, ako je razlika između prodajne i nabavne cijene udjela u preduzeću pozitivna to je kapitalni dobitak na koji se primjenjuje poreska stopa. U ovom slučaju prodaje udjela u BEMAX-u, kada se od prodajne cijene 750 000 oduzme tzv. nabavna cijena od 749.800 eura, proizilazi da je Kovačević prodajom kompanije Bemax zaradio 200 eura što po zakonu o porezu na dohodak fizičkih lica predstavlja njegov kapitalni dobitak koji je podvrgnut oporezivanju.
U godini prije preprodaje, kompanija je imala stalnu imovinu u vrijednosti od 120 miliona eura, ukupan kapital kompanije je procijenjen na 142 miliona eura, a kompanija je na računu imala i čistu neraspoređenu dobit iz ranijih godina u iznosu od 141 milion eura. Bemax je za 2021 godinu ostvario i neto dobit od 14 miliona eura, a u 2020. godini neto dobit od 27,5 miliona eura. Ovo sve govori da je Kovačević prodao svoju kompaniju za manje od 1% njene stvarne vrijednosti, odnosno ukupnog kapitala. Odnosno, vrijednost za koju je prodata kompanija iznosi svega 5% njene prošlogodišnje neto dobiti.
Očigledno ovo potvrđuje da je u ugovoru iskazana prodajna cijena lažirana prodajna cijena, vještački umanjena u cilju što manjeg plaćanja državi na ime poreza.
Njegovi poslovni motivi nijesu za državu relevantni i ne miješa se niko u izbor partnera, ali vlasnik BEMAX-a izbjegava pravno relevantno pitanje koje je od značaja za javni interes, i koje ne može izbjeći bez obzira na pokušaje jeftinog manipulisanja, a ono glasi: da li je ispoštovao tada i sada važeći Zakon o porezu na dohodak fizičkih lica, koji tretira i kapitalnu dobit od prodaje udjela u preduzeću?Pred javnošću Crne Gore, umjesto što plasira, u očaju i bespomoćnosti, jeftine političke manipulacije, neka da odgovor na pitanje: je li podnio GPPFL prijavu (godišnja prijava za porez na dohodak fizičkih lica koja se predaje se do 30.aprila tekuće godine za prethodnu) za 2022 kad se desila ova kupoprodaja i po kojoj je, zahvaljujući lažiranoj prodajnoj cijeni, trebao da plati svega 30€? Jeste li platili i tih 30 eura državi ili je i taj iznos bio preveliki za vaš "patriotski etos"?
U moru jeftinih manipulacija potkrala se i jedna izrečena istina, i to: "država Crna Gora je u prošlosti prodavala preduzeća iz svog vlasništva ispod knjigovodstvene vrijednosti", tačno, ali to su radili oni koje je BEMAX finansirao, kako je to ubjedljivo posvjedočio potpredsjednik Vlade Svete Lucije. Pa upravo zbog takvih pogubnih prodaja, došlo je do prostora da se i pojedine firme razmahnu u niskogradnji, uz dodatna namještanja pravila igre.
Prošlo je vrijeme potkupljene administracije, namještaljki preko doniranih političara, zloupotreba i povlašćenih pojedinaca, računi se moraju položiti iako je to neprijatna stvar, ali neminovna u državi koja staje na svoje noge i ide brzo ka EU. O kriminalnim aktivnostima i krijumčarenju grupacije oko pomenute kompanije tek će biti riječi i epiloga: pravnu državu nećete izigrati, ni vi ni bilo ko drugi.