Saopštenje za javnost ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava dr Vladimira Leposavića

Ako postoji neko kome nije bilo jasno sa kojim ciljem mi je iz bivšeg režima postavljeno pitanje da li priznajem zločin genocida u Srebrenici, dokaz može naći u monstruoznoj i opasnoj kampanji o tome da sam relativizovao, zatim da sam navodno negirao zločin genocida, pa i u opasnim podvalama da sam negirao da se uopšte desio zločin.

Ništa od navedenog nije istina. Ono što sam rekao i što želim da ponovim, i to prevashodno zbog osjećanja svojih sugrađana Muslimana i Bošnjaka, jeste da ni lično ni kao javni funkcioner nisam negirao zločin genocida u Srebrenici. U odgovoru na poslaničko pitanje sam takođe jasno naglasio da ne osporavam pravnu obaveznost odluka međunarodnih organizacija i sudova.

Pitanje da lično priznam zločin genocida, i pored toga što ga nikada nisam negirao, ne zaslužuje, da se na njega uopšte odgovori. Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac. Tražiti od bilo kog lica, pa i ministra, da prizna krivično djelo u kom nije, niti je mogao učestvovati, predstavlja samo zlu namjeru. Odgovornost za krivična djela uvijek je individualna. Pošto je poznato da pojedinac, od kog se traži ovakvo priznanje, nije ni mogao biti učesnik zlodjela, onda je jasno da se time želi kolektivizovati krivica, što je samo povod za nove sukobe i njihovo stalno održavanje u životu, da bi se, u konačnom, kao što je to i do sada činjeno, iz istih sukoba profitiralo. Tražiti, dakle, od svakog živog čovjeka i javnog funkcionera da prizna zločin koji nije učinio, nedozvoljavajući mu da govori o patnjama svog ili drugog naroda i, uz sve to, navoditi kako to nema za cilj nametanje kolektivne odgovornosti, najveće je licemjerje. To je ujedno i najsigurniji put da se narodi, koji jednako pate, i zauvijek udalje i od šanse da se pomire.

Riječ je o slučaju povodom kog još uvijek traju i mogu biti vođeni novi sudski postupci. Budući da je u nekim od tih postupaka kao dokaz korišćena i epska poezija pisca iz 19. vijeka, razmuljivo je da ministar pravde u ekspertskoj vladi ne može sebi dozvoliti toliku neodgovornost da daje bezuslovna priznanja o događajima iz ovih postupaka.

Budući da Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju nije uspio da stvori uslove za pomirenje naroda, ostavljeno nam je da sami nađemo put do razumijevanja i punog poštovanja. Sa istinskom željom da se pomirenje desi, naglasio sam da to ne može biti put međusobnog optuživanja i ignorisanja patnji onih sa kojima se pomirenje traži. Taj stav sam iznio u najboljoj vjeri, prema ličnoj savjesti i u skladu sa sopstvenim profesionalnim znanjem, baš zato što sam ministar pravde i ljudskih prava svih, a ne samo jednih ili samo drugih.

Izvrtanje mojih riječi i manipulisanje njima, dokazuje jedino namjeru onih koji to čine. Jedni su dokazali da uporno ignorišu pravo na jednakost, čak i za žrtve, drugi pokušavaju da sakriju kriminalnu prošlost, a treći su postratni profiteri. Sve ih spaja to da nisu doprinijeli pomirenju naroda. Zato je danas svima jasno da oni ne traže moju ostavku zbog crnogorskih Bošnjaka i Muslimana, nego zbog crnogorskog kriminala. Zbog toga je od mene neće ni dobiti. Prije dolaska na funkciju, javno sam istupao i branio prava svih nacionalnih i vjerskih zajednica od govora mržnje i diskriminacije, što ću činiti i ubuduće.

Novoj Vladi Crne Gore, i meni kao njenom članu, ostavljeno je da se borimo za oporavak opljačkanog i zavađenog crnogorskog društva, koje je dovedeno na ivicu moralnog posrnuća. Tako, nakon 20 godina, priznanje za ratne zločine od ministra pravde traže oni koji su, po sopstvenom i po priznanju drugih, učestvovali u istim. Iako sam stavove, iznio bez namjere da negiram ili umanjim obim i posljedice masakra u Srebrenici, žao mi je što to nisam učinio na način da nijedan moj sugrađanin islamske vjeroispovijesti ne bude povrijeđen. Nastaviću da se borim za ono u šta vjerujem – da se svaki život i svačija patnja uvažavaju jednako, kako ničije žrtve ne bi bile uzaludne, već postale vječno sjećanje i upozorenje da niko više na ovim prostorima ne bude proganjan na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi.