Pranje novca i faze pranja novca

Pranje novca

Pranje novca je proces prikrivanja nezakonitog porijekla novca ili imovine stečenih kriminalom. 

U slučajevima kada je imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, kriminalac ili organizovana kriminalna grupa, traži način da koriste stečeni novac ili imovinu tako da svojim aktivnostima ne privlače pažnju nadležnih organa. Stoga vrše čitav niz transakcija sa krajnjim ciljem da se navedeni novac ili imovina prikažu kao zakonito stečeni. Novac dobijen putem određenog kriminala (poput iznuđivanja, insajderskih trgovanja, trgovine drogom, ilegalnog kockanja, utaje poreza..) je "prljav" novac. On u ovom procesu često menja svoj oblik i prebacuje sa jednog na drugo mesto, te može biti "opran" korišćenjem više metoda, što varira u funkciji od kompleksnosti i sofisticiranosti.

Pranjem novca u smislu Zakona o SPNFT smatra se naročito: :

            1) konverzija ili prenos novca ili druge imovine, sa znanjem da su taj novac ili druga imovina stečeni kriminalnom djelatnošću ili učestvovanjem u toj djelatnosti u svrhu prikrivanja ili lažnog prikazivanja nezakonitog porijekla imovine ili pomaganja bilo kom licu koje učestvuje u vršenju te djelatnosti u izbjegavanju pravnih posljedica djelovanja tog lica;

            2) prikrivanje ili lažno prikazivanje prirode, porijekla, mjesta na kojem se nalazi, kretanja, raspolaganja ili vlasništva nad novcem ili drugom imovinom, prava povezanih sa novcem ili drugom imovinom, sa znanjem da su taj novac ili druga imovina stečeni kriminalnom djelatnošću ili učestvovanjem u vršenju te djelatnosti;

            3) sticanje, posjedovanje ili upotreba novca ili druge imovine ako se u vrijeme prijema zna da su taj novac ili druga imovina stečeni kriminalnom djelatnošču ili učestvovanjem u vršenju te djelatnosti;

            4) učestvovanje u izvršenju, udruživanje radi izvršenja, pokušaj izvršenja i pomaganje, podsticanje, olakšavanje i savjetovanje u vezi sa izvršenjem radnji iz tač. 1, 2 i 3 ovog stava.

Faze pranja novca

Pranje novca je proces koji se može podijeliti u tri osnovne faze, s tim što treba imati u vidu da je ova podjela na faze ipak teorijskog karaktera, te da se u praksi one katkada preklapaju ili neke od njih pak izostaju.

Prva faza je prekidanje direktne veze između novca i nezakonite aktivnosti kojom je stečen i naziva se fazom «ulaganja». U fazi ulaganja, nezakonito stečen novac se uvodi u legalne finansijske tokove. Mnogo je načina na koji se to može ostvariti. Jedan od načina je da se gotovina pribavljena kriminalnim poslovima uplaćuje na bankovne račune, najčešće pod izgovorom neke regularne djelatnosti gdje se plaćanje uglavnom vrši u gotovom novcu, kao što su na primjer restorani, komisioni, butici itd. Ukoliko se gotovina pomiješa sa prihodima zakonitog poslovanja smanjuje se mogućnost brzog otkrivanja «prljavog» novca. Druga mogućnost je osnivanje lažne ili «fantomske» firme koja ne posluje već služi isključivo za polaganje «prljavog novca». Dalje, velike sume novca se mogu usitniti i polagati na račune u iznosima manjim od zakonskog cenzusa ili iznosima koji nisu sumnjivi i nisu predmet prijavljivanja nadležnim organima. Novac se može prebacivati i u gotovini u države koje nemaju jake sisteme za sprečavanje pranja novca i tamo polagati na račune kod banaka i drugih finansijskih institucija.

Druga faza je faza «raslojavanja» ili faza «prikrivanja». Nakon što je gotovina na neki način ušla u legalni finansijski sistem, naredni korak u procesu pranja novca je raslojavanje koje se ostvaruje prebacivanjem novca sa računa na račune širom sveta. Novac se transferiše mnogobrojnim transakcijama, od kojih mnoge nemaju nikakav smisao ni ekonomsku ili poslovnu logiku, a čiji je glavni cilj da se prikrije veza između novca i kriminalne aktivnosti od koje potiče. Prikrivanje prave svrhe ovih transakcija se može postići prividom da se novac transferiše radi plaćanja roba ili usluga u inostranstvu. Naime, da prebacivanje novca u inostranstvo ne bi bilo sumnjivo, «perači» novca često osnivaju firme u inostranstvu koje se pojavljuju u ulozi dobavljača. Ove firme šalju lažne ili uvećane fakture firmi u kojoj je već došlo do deponovanja «prljavog» novca, s tim da do razmene roba ili usluga ne dolazi uopšte ili se ona odvija u neodgovarajućem broju ili kvalitetu, a jedino što se kreće je novac, koji se prividno u cilju obavljanja zakonite djelatnosti šalje u inostranstvo. Pored ovog, veliki je broj i drugih načina da se novac, kada se jednom nađe na nekom računu transferiše radi prikrivanja njegovog porijekla. Kupovina polisa osiguranja, luksuznih predmeta, automobila, jahti, akcija u preduzećima, investicionih fondova, kao i drugih finansijskih instrumenata, samo su neki od tih načina.

Treća faza, faza «integracije» je posljednja faza u ovom procesu i nakon koje se «prljav» novac pojavljuje kao novac koji potiče od zakonom dozvoljene djelatnosti. Popularan metod integracije «prljavog» novca u legalne finansijske tokove je kupovina nekretnina kao što su poslovne zgrade, skladišta ili stanovi. Davanje u zakup nekretnina je potpuno zakonit posao, a prihod koji se ostvaruje na ovakav način neće biti sumnjiv. Ovakav novac se može investirati u preduzeća koja su u teškoćama koja nakon toga nastavljaju da rade, a dividende i direktorske plate koje se isplaćuju imaju oblik zakonitih prihoda. Jednom, kada novac dođe u ovu fazu, jako je teško, ako ne i nemoguće otkriti njegovo nezakonito porijeklo.